Mačje umijeće

0
58

.... jednog toplog ljetnog dana u našem gradu među sivim zgradama rodio se jedan mali mačić. Staniol, junak ove naše priče bio je poseban od prvog dana. Njegova mama Maca, najljepša mačka u ulici, omacila ga je skrivena od kiše i sivih oblaka koji su se tog jutra nadvili nad gradom. Jako mu se veselila, on je bio njezin prvi mačić. Kao i svaka mama, Maca je Staniola oblizala cijelog i uredila prije nego ga je pustila da napravi svoje prve korake.
Ali Staniol nije bio kao ostali mačići, on nije bio uz svoju mamu dok nije uhvatio ritam hoda, već je odmah poletio u prvu lokvicu na cesti i sav se zaprljao. Mama Maca je bila ljuta, ali Staniol se nije plašio. Dok je ona tražila njegovog tatu, mačka Mrkog, koji je uvijek negdje lutao ulicama i pisao po cesti, Staniol je ostao sam.
Vrteći se u krug, uočio je da od njegovih mokrih capica ostaju tragovi na cesti. To mu se toliko svidjelo da je trkom otišao u istu onu lokvu i opet se počeo valjati u njoj.
Potrčao je opet na cestu i pravio čudnovate pokrete, valjao se i slike su se stvarale same od sebe.
Kad se mama Maca vratila s tatom Mrkijem u namjeri da izgrdi Staniola, zastala je ljuta i u čudu što je taj malac u tako kratko vrijeme napravio. "Pogledaj mama, ja sam nacrtao sreću", rekao je Staniol. Mama Maca je samo ljutito gledala, a tata Mrki je ponosno gladio svoj brk jer je vidio svog sina koji započinje svoj život isto kao i on. Prljav, umazan u blato i šarajući cestu.
Staniolu su tako dječji dani prolazili, sve što bi vidio, on bi nacrtao svojim malim mačjim šapama. Mama Maca više nije znala što bi učinila da ga ukroti, pa ga je odlučila poslati kod bake stare Mačketine i djeda starog Mačora na more. Na moru je kiša rijetko padala, a svi znamo da se mačke boje mora. Tako će Staniol imati malo prilika da se valja u blatu i crta po cijele dane. Staniol je nekoliko godina živio kod bake i djeda na moru, kiša je zaista rijetko padala, a i kad bi pala, djed Mačor bi ga zatvarao u kuću dok se cesta ne bi u potpunosti osušila.
Kako svi mačići odrastu, tako je i Staniol narastao. Ali želja za crtanjem nije prestala. On je u srcu još bio dijete željno svoje najdraže igre. Ali ostale mačke su već bili pravi fakini i njegova igra je bila smiješna i nezanimljiva svima njima. Kako bi imao prijatelje, Staniol se pridružio njihovoj maloj mačjoj bandi koja je stalno izvodila neke spačke. Mama Maca je opet bila ljuta. Njezin Staniol je stalno upadao u nevolje, a nije mogla ništa jer je tatu Mrkog izbacila iz kuće dok je Staniol još bio kod bake i djeda na moru.
Jednu večer Staniol je upitao mamu Macu: "Mama, a gdje je otišao moj tata?" Maca je na to rekla:"Bio je loš, stalno je šarao kao i ti, pa sam ga izbacila iz kuće i on je otišao na neki put. Ako i ti postaneš loš kao i on, i tebe ću izbaciti."
To je Staniola malo prestrašilo, ali ne i zaustavilo. Dok bi mama Maca bila na poslu, a ona je bila poznata i radišna mačka, ostavljala bi ga samoga u kući po cijele dane. Staniol je bio tužan, bilo mu je dosadno i uvijek bi našao neku tekućinu koju bi spretno prolio na pod i opet bi umočio svoje cape i njuškicu i opet bi crtao i šarao.
Mama Maca je dolazila s posla kasno navečer kad bi Staniol već spavao i u mraku nije vidjela njegove crteže jer bi se oni već do tada posušili.
Jednog dana Staniol je pročitao da u nekoj dalekoj zemlji postoji škola crtanja do koje se mora dugo putovati vlakom. U tu školu primaju samo one mačke koje jako lijepo crtaju. Staniol je skupio sav svoj džeparac i krenuo na put. Dugo je putovao, a kad je izašao iz vlaka, ispred njega je bila dugačka, krivudava cesta koja je vodila do škole. Ta cesta je bila puna lokvica raznih boja. Takve boje Staniol još nikada nije vidio. Oduševio se njima, i skakao je nestrpljivo iz lokve u lokvu, šarao je, maljao, a iza njega su ostajale prekrasne slike. Kada je došao do ulaska od škole, na vratima je stajao natpis:" Tko god je iza sebe na putu do ove škole ostavio crteže, neka pritisne šapom vrata i s neba će pred njega pasti papir na kojemu piše njegovo ime."
Staniol se okrenuo iza sebe, pogledao svoje crteže i pritisnuo svojom mačjom šapom vrata. Papir se stvorio ispred njega. Na njemu je pisalo:"Staniol, ti si jedan poseban mačak. Daleko si putovao, ali ova škola ne uči crtanju. Tko god dođe do ovog papira, već zna crtati. Jer crtanje je ljubav. A ti crtati znaš. Uzmi ovaj papir i kome god da ga pokažeš u svome gradu, dati će ti priliku da nacrtaš nešto i tvoji snovi će postati stvarnost. Samo pazi, bit će i onih koji na ovome papiru neće vidjeti ništa, ne ljuti se na njih, oni samo ne znaju gledati punim srcem."

Tako se Staniol sav sretan vratio kući i ponosan čekao da mami uruči papir i pokaže da je on poseban, a ne zločesti mačak. No mame Mace nije bilo kod kuće, ona je radila kao i uvijek. Ostavio je papir na stolu i otišao spavati, bio je umoran od dalekog puta. Kada se mama Maca vratila, bila je sretna što je vidjela Staniola u svome krevetu. Ali vidjela je i papir na stolu. No, na njemu nije pisalo ništa.
Probudila ga je i počela vikati da je opet bio loš mačak i da je lutao danima, a kući je donio prazan list papira. Ali staniol je znao, mama Maca samo nije mogla vidjeti što piše jer nije znala gledati punim srcem. Tada je Staniolu opet jako nedostajao njegov tata Mrki, ali nije znao gdje bi ga tražio.

Staniol je odlučio otići od kuće. Kratko je živio na cesti i tamo bi slikao kad god je imao priliku, spretno čuvajući svoj papir, kojeg bi pokazivao svakome tko je stao i divio se njegovom crtanju.
Mnogima se to tako svidjelo da su mu počeli davati novac za njegove crteže. I tako je Staniol postao poznati i bogat mačak. Svi su znali za njega. Otvorio je svoju školu crtanja srcem i puno je malih mačića željelo crtati kao on i tko god bi došao do njegove škole, Staniol bi mu dao papir s njegovim imenom kakav je i on bio dobio u dalekoj zemlji. Ljubav se počela širiti cestama njegovog grada, bilo je dan kada su sve ceste bile oslikane.
Ali Staniolu je nedostajao njegov tata da mu pokaže kako i on šara po cijele dane. Staniol je znao da bi tata mogao pročitati ono što piše na papiru. Jednog dana je tako zamišljeno šetao gradom i u izlogu jedne knjižare je ugledao knjigu sa otiskom šape svog tate. Utrčao je u knjižaru, kupio knjigu, trčao kući kako bi ju što prije pročitao, ali na zadnjoj stanici je pisalo- "Posljednja knjiga mačka Mrkog"
Njegov tata je umro dok je on bio u dalekoj zemlji. Tuga je tada preplavila Staniolovo mačje srce i Staniol je izgubio želju za crtanjem. Zatvorio se u svoju kuću i s nikim nije pričao, rijetko bi izlazio na cestu. Jedne noći usnuo je san u kojem mu je došao njegov tata Mrki. Rekao mu je:"Staniol, pokaži mi svoje crteže." Staniol je bio sretan i kroz snove ga je vodio na sva mjesta na kojima je njegova mačja šapa ikada ostavila trag. Tata Mrki mu je tada rekao:"Ja nisam mogao ostati s vama živjeti, gledati te kako crtaš jer sam išao u daleku zemlju tražiti školu pisanja, a to je jako daleko odavde. Bio si premalen da bi te poveo sa sobom. Ujutro kad se probudiš, pogledaj svoj papir koji tako dugo čuvaš za mene."
Staniol se probudio i pogledao papir. Na njemu više nije bila poruka iz škole, nego pjesma koju je napisao njegov tata. A ispod pjesme stajao je otisak stare i umorne šape ispod kojeg je pisalo: "Sine, tvoje i moje srce su isto. Da bi ti pronašao svoj papir, ja sam morao prvi otići u istu onu školu u dalekoj zemlji. Sada ti crtaj svojim srcem, kao što sam ja pisao svojim. Tvoji crteži su moje riječi ispisane tvojom šapom. Voli te tvoj tata."
Staniol je tada bio već odrastao mačak, ali plakao je kao mali mačić.
Izašao je na ulicu, pogledao u sunce, prisjetio se poruke svog tate i zaletio u najveću lokvu na cesti. Tada je nastao crtež boja i oblika kakve nikad niste vidjeli. Staniol je opet naslikao sreću., kao na početku ove priče.
Ali to je bila veća sreća jer su je crtala dva srca, sinovo i tatino zajedno, spojeni u jedno.

Za M., koji zaista ima veliko srce i ostavlja neke nove boje na ulicama mog života.....

Vaša Ana

anapul5@gmail.com

Prethodni članakHajde...sebi za ljubav...
Sljedeći članakDedi...