Mama je konj koji uvijek pobjeđuje

0
56

Prelazim u noćnu smjenu – uspavljivanje bebe, dojenje, presvlačenje pelena i pobljuckane pidžame. Svoju pidžamu presvlačim barem dvaput tijekom noći- ova mala bljucka koliko prethodno dvoje zajedno (je li to moja pogreška jer sam preumorna pravilno je postavljati tijekom dojenja pa se naguta zraka? Starim…). Ubija me bol u leđima, hladno mi je i sanjarim o toplom brujanju grijalice. Stižem do kreveta i liježem potpuno nesvjesna da spavam već u zraku.
Tiho i uporno plakanje trgne me već nakon pet minuta. Još jedna opaka treća smjena – bit ću sretna ako ustanem samo 3-4 puta…
Jutro počinje bebinim mljackanjem rukava pidžamice – lijep i tih način da se mami pokaže da je gladna. Mama, naravno, mora imati uho za takve zvukove, to dolazi samo po sebi, razvije se vjerojatno tijekom trudnoće. Ili možda evolucije? Stavljam je k sebi u krevet (revni pedijatri, imajte razumijevanja – umorna sam, ne mogu je hraniti sjedeći), legnem kraj nje i puštam je da se sama posluži jer ja zaspim za minutu (znam, zato se i naguta zraka…).
Suđe oprano, kuhinja čista, kava miriši na stolu…
Naravno da samo sanjam! Starija kćer je već kraj kreveta, zavlači glavu u moju kosu, nježno mi rukama prima lice i pristojno me moli: «Mama, ja bih večerala…» Nije još svladala imena glavnih obroka i logiku njihovih naziva, ali zna tko joj treba dati jesti… Ustajem umornija nego što sam legla. «Proći će to», rekla bi moja mama, «prvih 4-5 godina su samo fizički najteže, poslije dolaze muke Tantalove…» Lijep način da te utješi životna vodilja i utjeha. «Maaama!!!», vičem ja u mislima, a moj sin iz kupaonice: «Maaamaaa, kakao sam!!!». Da, doista je krajnje vrijeme da krenem na posao. Na svu sreću, još ne radim! Ili bi odlazak na posao bio učinkovit bijeg od kuće dok se «kockice» same ne poslože? Čekaju me «samo» svakodnevne obaveze «nezaposlene» majke/majke na porodiljskom: priprema doručka, ljuljanje bebe nogom u kolicima dok pristavljam ručak, trčanje tijekom bebinih sat vremena prijepodnevnog sna (ribanje kupaonica, spremanje kreveta, startanje prve u nizu mašina veša…), opet dojenje, igra sa starijim s klincima…
Poslovi se nižu kao prepone na stazi konja s početka priče.
U jednom filmu neko siroče upita svoga skrbnika što je to mama, a ovaj mu u maniru kladioničara konjskih utrka odgovara: «Sine, mama je konj koji uvijek pobjeđuje!».

Njiiiiha!!!

Prethodni članakZzzzzzz….
Sljedeći članakMinute za sebe