Mama Kukunka

0
71

Uf, uf, uf, eeej, uf, uf, uf, eeej…
Pogledam na projekciju sata na zidu spavaće sobe (hvala Japancima, malim Kinezima ili vrijednoj izrabljivanoj dječici što misle na moj slab vid pa napraviše tako pametnu stvar da i ja noću pročitam brojke od 30 cm; obećavam da ću u doglednoj budućnosti pokrenuti kakav protestni marš kroz svoje selo za spas njihovih dječjih prava, ili barem proslijediti mail sličnoga sadržaja svima na svojoj mail listi).
Tek je 1.20, spavala sam samo dva sata od prethodnog dojenja!
Što je s tim djetetom? Čista je, okupana, presvučena, nahranjena, pokrivena i voljena, i još se budi svakih dva sata… U čemu griješim? Kakav je to model bebe? Muž bi rekao sportski – mora se često i brzo voziti. Moje vozačke sposobnosti nadmašio bi i pametniji japanski model automobila – vozim samo jednu relaciju: do posla i natrag, nekih desetak minuta za kojih mi se duhovni život uvelike poboljša - cijelim putem se molim da nikoga ne sretnem na seoskoj cesti..
Vožnja kolicima po dnevnoj sobi je bakina specijalnost – bol u grudima nakon operacije srca i tuga što ne može nositi unuku, snažan su motor koji zadovoljava apetite «sportske bebe».
1.25, ona još uvijek plače. Muž se meškolji na jastuku, pokušava prekrivač navući preko glave i pritom ispustiti što više «malih do pretežitih» (kako bi to naši prognostičari rekli) uzdaha nezadovoljstva – ne toliko da me naljuti svojim nesudjelovanjem u noćnom dojenju-podrigivanju-uspavljivanju, ali dovoljno da pokaže kako je prisutan i «suosjeća» sa mnom u mom bauljanju.
1.28, frktanje postaje sve češće, s dužim i glasnijim dozivanjem «eeeej» - ja još uvijek ne znam gdje sam i kako da pokrenem svoju desnu ruku ukočenu od dnevnog nošenja (ni antireumatska krema nije pomogla), koordiniram je s nogama i napokon siđem s kreveta. U polusnu vrtim crtić u glavi: na zvuk bebina plača aktivira se dotok mlijeka što spletom cjevčica vodi od mog kreveta do kinderbeta – japanska tehnologija za hrvatsko spavanje: spavam ja, spava beba.
1.30, već je krajnje vrijeme da je nahranim. Uzimam je iz kinderbeta i zapetljavam se u svirajući mobil. Zahvaljujući mjesečini vidim joj lice: savršeno budna, očiju poput pikula i slatkim bezubim ustima, moja 5-mjesečna beba me gleda s najslađim smiješkom na usnama. Nema takvog crtića!
Do jutra odradimo još 3 - 4 dojenja-podrigivanja-uspavljivanja, pri kojima sve rjeđe mislim na crtiće, a sve češće sam protagonist horora koji se gubi u mračnim bespućima velegradskih ulica, tumara mračnim šumama opsjednutim čudovištima…
Velika šalica kave jutrom me vuče na površinu stvarnosti.
«Ženke krokodila predane su majke, šest mjeseci čuvaju svoje mladunce…», čujem dokumentarac na tv-u. Još malo pa ću i ja biti majka-krokodil.

Sanja Beraković
sebrakov@gmail.com

Prethodni članakMorice Bosccoreli
Sljedeći članakI bijaše riječ