Maskirana bajka

0
59

… kako je ovih dana sve u znaku Valentinova (čak se i sam naziv kao pravi pravcati praznik piše velikim slovima) ne možemo, a da bar na tren, ne pomislimo kako je to zaista neki jako važan dan. A magično u cijeloj priči jest što se preklapa s danom kad se maskiramo i puštamo kočnice navlačeći na sebe maštovite kostime.
Sjećam se tog osjećaja koji sam kao dijete imala ispod maske…nije mi se baš sviđao…nikad mi nije bio zanimljiv, dapače, bio mi je opterećujući, ali zato sam maskiranje usavršila kasnije u raznim situacijama, ali osjećaj nikad nije postao nimalo lakši ni ljepši. Baš suprotno.

No što kad se ljubav i maskiranje preklope jedno s drugim? Skrivamo li svoje lice u ljubavnim vezama i njegujemo li manire princeze za svojeg voljenog? Jesmo li neka vještica ustvari u strahu od skidanja mrkog izraza lica jer se teško odričemo aduta zastrašivanja? Nije li muškarcima teško biti pod maskom neustrašivog viteza s čeličnim oklopom kojeg ništa ne može probiti, spremnog da spasi dragu od svih zala ovog svijeta?
Je li nam maskiranje postalo svakidašnja rutina, a praznik masaka samo prilika da naše pravo prestrašeno, zbunjeno, razmaženo i ne uvijek tako svemoćno ja izađe na vidjelo?
Koliko smo u strahu bi li nas naši ljubljeni prihvatili sa svim manama, ožiljcima, bi li mi sami prihvatili njih onakvima kakvi zaista jesu? Možemo li prihvatiti dragu nam osobu bez uloge junaka koju smo joj dodijelili s misijom da nam uljepša život ?
Kad razmišljam o ovom vikendu i onome što ću pokloniti svojem G. sve više shvaćam kako ću uz pomoć male mudrijašice u sebi napokon se odreći uloge princeze na zrnu graška i kao spisateljica mu ovim putem poručiti kako ne zamjeram što su mu zadnjih dana oduzete one stare moći, što mu je polomljen oklop i ne zna mi poljupcem otpuhati sve probleme….ali ipak jednakom snagom volim onog malog što se skriva iza svoje visine.
Jer kad bolje razmislim, superjunaci u pričama su ionako uvijek s nekog drugog planeta, a život na Zemlji nam često servira naopaku bajku…
Ljubav u srcima i što prirodniji izraz lica ovih dana želim svima iskreno i bez puno uljepšavanja…

Mala Pukele anapul5@gmail.com

Prethodni članakDobar, bolji... umoran!
Sljedeći članakPogreške su majke znanja