Nema više cici

0
84
kako slikati bebu

Obje mašine veša prostrte na terasi, ručak iz zamrzivača se lagano otapa, voda za špagete pristavljena, trogodišnjakinja uspavana, školarci još u školi… logistika za pisanje teksta za Sretno dijete je na labavim nogama, ali ipak tu – mogu početi pisati! Nisam neki daktilografski tip, ali pišem s obje ruke, važno je naglasiti OBJE (ne zato da se hvalim kako znam „hvatati“ slova – pišem samo kažiprstom, tj. s dva kažiprsta), zato što mi druga ruka nije zauzeta držanjem dvogodišnjakinje koja sisa. Da, drage moje, krenula sam u tu avanturu odvikavanje bebe od sisanja…
Neki će reći zašto to radim kad sam ionako na porodiljskom do njezine treće godine, nemam nekih obaveza (radim vrt od 180kvadrata, čistim 130 kvadrata kuće, brinem o 6-članoj obitelj…“samo“), njezino sisanje mi ne pada teško (hm… možda ipak onih 6 puta noću i onih prekobrojnih 5 puta danju kad je netko „gadno“ pogleda ili se saplete o šaru na tepihu pa se dođe utješiti na par sekundi, podižući mi majicu i samoposlužujući se kao na kiosku sa fast foodom), dojenje je užitak i dobrobit za majku i bebu. E, takvima ću samo ispričati svoju noćnu moru (za koju se nadam da će jednoga dana zaživjeti u Zrinkinoj strip-ilustraciji u mojoj knjizi o majčinstvu): sanjam kako se vozimoautom na neki višesatni put i beba cendra na zadnjem sicu, a ja nehajno prebacim sisu preko ramena s prednjeg sica da je nahranim! Brrrr!!!
Nakupilo se u mom stažu poštenih 66 mjeseci dojenja – kad zbrojim njih četvero u ovih deset godina pa mislim da napokon mogu vratiti sise u „normalan“ grudnjak. Znam, uvijek će se netko naći zakinut za takvo razmišljanje (i veličinu), ali mi je došlo ono malo samopouzdanja iz sisa u glavu pa preuzimam sve ovlasti nad svojim ekstremitetima.
Umorna sam, neispavana (u posljednje 4 godine je bilo pod normalno da ustajem svakih sat-dva i da ne znam kako izgleda prespavati noć, da sam na raspolaganju sisavcima i danju i noću), ne smijem popiti ni tabletu kad me rastura glavobolja, ne smijem koristiti kozmetiku koja sadrži bog-zna-što, niti obojiti kosu, niti koristiti nužne lijekove za držanje moje kronične bolesti pod kontrolom… Priznajem, dojenje me skrenulo na alternativne putove meditacija, molitvi i „slobode u vlastitom umu, umjesto u nogama“, ali sam se doista zaželjela promjene… Mislim da sam ovom odlukom zaokružila svoje majčinsko davanje na jednu novu razinu – uzajamnog davanja i primanja, dugih šetnji, novih dnevnih menija i kuhanja, igre i sazrijevanja na jedan novi način.
Dakle, sve ovo i mogu pisati jer nema male sisavice – kod bake je na trotjednom odvikavanju od sisanja! Pokušavala sam je zimus odviknuti barem od noćnog sisanja i tako sačuvati dnevne podoje „zdravlja i bliskosti“,ali… Kad je i nakon 15 dana dernjava postala neutješna i prebučna – odustala sam. Humanije mi se činilo dati je mojoj mami, da me mala ne vidi i ne čuje, da se zaokupi nekim drugim aktivnostima (a njih uz baku i djeda ima u neograničenim količinama – njihova je mala maskota gdje god da krenu – stalno skitaju) i da zaboravi na sisanje.
Po povratku kući sam prvo potražila savjet prijateljice liječnice, koja mi je i prije nekoliko godina dala tableticu kad sam bila u istoj situaciji (nakon 2 godine dojenja prve kćeri trebala sam krenuti na posao u razred s punom satnicom, a ona je još uvijek sisala po 8-10 puta dnevno, trčala i sve pričala, „svađala“ se samnom kad sam joj govorila da nema više cici), a zatim proguglala svoju situaciju. Srećom, tableticu nisam dobila, ali sam čitala doista svašta po roditeljskim forumima.
Prvih je dana mlijeko nadolazilo u ogromnim količinama, grudi su mi postale teške, bolne na dodir i prijetile su upalom. Počela sam se izdajati svakih sat vremena pomalo, a do sutrašnjeg jutra teško sam mogla i pomicati ruke koje su postale smetnja i pri spavanju i pri kretanju – sve me je boljelo. Na forumima cure pišu da u prvu pomoć kod prestanka dojenja priskaču list kupusa i peršina. Grudnjak mi je desetak dana bio krcat peršinom danju i kupusom noću, vonjala sam na „lešo“ gdje god sam se pojavila. Tim tempom su se i izdajanja smanjila na nekoliko kapi svakoga jutra dok sam pod toplim tušem masirala grudi i uklanjala čvoriće koji su se preko dana i noći stvarali. I tako, trajalo je to skoro 15 dana. Sada napokon mogu obući stari grudnjak, zagrliti muža i djecu, primiti trogodišnjakinju u krilu a da ne pravim bolne grimase.
A za nekoliko dana slijedi pravi test – idemo po sisavicu! Već sanjam situaciju kad me prvi put vidi i sjedne mi u krilo, zadiže mi majicu i otvara usta – pa mama samo tome i služi! Pametnica je ona, a još k tomu i tvrdoglava, vjerujem da nije zaboravila… Više se brinem za sebe, „seronju po horoskopu“ i svoje verbalne svađalačke vještine te odgoj smjernog roditelja – kako da se obranim od tih pogleda i zahtijeva???
No, samopouzdanje „na gotovs“, sutra krećemo!

Mama Konj

p.s. Napisat ću vam kako je prošlo!

sberakov@gmail.com

Prethodni članakPriča o Kroksicama
Sljedeći članakSijačice sreće