Nije svatko rođen da bude kućanica

0
98

Stavih radni naslov Kolumna 2013. Kako sam redovita s pisanjem uskoro će i postati samo godišnji ili polugodišnji osvrt na stanje i događanje u našoj obitelji. A razmišljam stalno, sve ove situacije koje su se proteklih mjeseci dogodile guram u mislima u neki mali tekstić i onda to nikada ne napišem.
Nekad sam stalno pisala...
Pa, kad ga i napišem ispadne teksturina koja daleko premašuje preporuku moje urednice. Sjetim se vremena kad sam svaki dannešto negdje zapisivala, na papiriće dok sam čekala u redu, na blog.... Sad sam došla u fazu da mi je teško ponekad i na e-mail odgovoriti.
Osjećam da nemam vremena, a opet s druge mi se strane čini da ono malo dragocjenog vremena trošim za ono „buljenje u prazno“. Znate ono doba kad su djeca napokon zaspala, muž još nije došao s posla, a vi sjednete na stolicu ili u fotelju i gledate i gledate...
Umorna, nenaspavana, nezadovoljna...
Vjerojatno sam kronično i umorna i nenaspavana, a priznajem i nezadovoljna nekim stvarima. Prvo sam tonula dokle je išlo i vidjela da je vrag odnio šalu. Od same kuknjave nema koristi, treba nešto i poduzeti. A reče mi moja profesorica koju ljetos sretoh: "Piši, pa i na komadić papira... piši... s vremenom ćes otkriti jedno blago među svim tim ispisanim redovima. A reče mi i još nesto. Reče mi da joj je draže to što sam nezaposlena i imam dvoje krasne i zdrave djece nego da me svaki dan gleda na Dnevniku. Sreća pa financijski mogu izbalansirati “usrećivanje” drugih ljudi.
"Tata mora, ali ja ne moram!"
A da poželim raditi, poželim mnogo puta, pa se pitam kako bi tek onda izgledao naš dnevni raspored. Za sada, dok imam dijete koje čeka mjesto u vrtiću, ostajem i dalje kućanica. I vjerojatno me zato i uhvati ponekad kriza pa se sama sebi činim izgubljena u vremenu i prostoru, neorganizirana, lagano dezorijentirana. Vele mi pa i neke stručne glave da je to normalno, nije svatko rođen da bude kućanica. A opet kad vidim svoja Zlata kako rastu i postaju mali ljudi i kad znam da su mi zdravi i sretni (ako izuzmemo uvijek prisutnu nostalgiju), zaboravim na ta svoja unutarnja previranja.
Zato drage moje mame uživajmo u našim bogatstvima gdje god mi bile. A duša vječnog boema će nas uvijek vući negdje....
Plivam samo prsno - drugačije ne znam
Po povratku iz Hrvatske (malo udahnuli i bosanskog zraka) i sad se borim s dječjom patnjom jer bi oni natrag, njima se ovdje ne živi i ne razumiju zašto mi ovdje živimo i zašto mi to moramo... i ja se ponekad pitam, ali ne tako dječje naglas. Reče Roko na povratku: Ok, tata tu mora raditi, ali ja ne moram! Što više reći?! A tu bi nas druge brige morile... i tako... svatko pliva kako zna i umije, ja samo prsno, a to je umarajuće i sporo, što ću kad drugo ne znam...
Mijenjam ono što moram - pelene, ručnike, tanjure...
Pita me nedavno jedan rođak jesam li sretna žena. Rekoh jesam, ali to je sve relativno, mislim da bih mogla biti sretnija. Ali za te se čovjek stvari sam mora pobrinuti, neće mi netko sreću servirati u slijedu od četiri jela, a opet kad vidim druge ja sam sretna na puno polja... Pa se onda opet pitam zašto se nekad ne osjećam ispunjena....Borim se s kolotečinom, mijenjam ono što moram, pelene, ručnike, tanjure, pomičem satove... a ono što mi se skuplja u glavi nekako nemam snage pretočiti u riječi... zato je i kolumna stajala jos od ljeta netaknuta, blog je zamro...
Hrvatsko ljeto, more, sunce i dragi ljudi
Pa prođe i po mjesec dana dok ja sjednem i pokušam napisati odgovor mojoj prijateljici. Ona je za to vrijeme još mjesec dana iskusnija duplo-mama, djeca mjesec dana starija i naprednija, pa i vrijeme je pobjeglo vrelom suncu i sprema se lagano za snijeg preko jesenjih kiša, ali mi se čini da opet nije prošao ni dan jer eto i kod nas skoro svaki dan isti, s malim varijacijama... i kao da nije prošao ni mjesec kad eto nam opet ljeta, istina ovo njemačko ljeto je uglavnom kišno i tmurno pa da ne buja zelenilo pomislila bih da je opet jesen.
Pa se opet radujem hrvatskom ljetu, suncu, moru, dragim ljudima iako po povratku uvijek prolazimo istu krizu kad promijenimo lokaciju, jezik, društvo, ostavimo rodbinu i miris mora daleko iza nas... vratimo se stanu (najčešće) u kaosu, vrtiću kojeg smo čekali skoro kao Godota ( i napokon ga dočekali ) i ponovnom traženju smisla i sebe samoga...
Sanjarenje je besplatno
Ponekad nam se čini da je kod susjeda šljiva bolja i ukusnija, da je tamo negdje bolje i ljepše... možda stvarno i jest. Ali znate što? Iskoristite to šo imate i gdje sad jeste, a sanjariti smijemo i vi i ja. Sanjarila sam i ja da ću ljetos sjesti negdje uz rijeku Unu, gdje prijateljica ima svoju adu i uživati u njezinom društvu. Nisam uspjela. Ali da bi bilo lijepo, o bi i te kako bi bilo lijepo...možda mi se san ostvari ovo ljeto, tko zna...

Vaša dipl. kućanica

Prethodni članakSvako svog krpelja za utrku ima
Sljedeći članakKada vlastiti život u trenutku nije važan