Njega više nema...

0
50

Ne sjećam se trenutka kada sam kao dijete postala svjesna svijeta oko sebe niti kada sam svjesno osjetila bol zbog gubitka nekog meni važnog. To je nekako došlo neprimjetno, kao kada se jesen ušulja u ljeto, neprimjetno i tiho.
Prije dva tjedna morali smo uspavati našeg mačka jer je pokleknuo pod teretom svojih šesnaest godina, uzbudljivih godina...
Bez obzira što smo svi bili svjesni njegove starosti i činjenice da mu se život gasi i da ćemo ustvari napraviti najbolje za njega da se više ne muči (a zadnje dane se mučio) teško smo svi proživljavali posljednje trenutke njegovog života.
Ja sam preplakala dan na poslu, mama, tata i brat kod kuće, a Noah je doživio trenutak osvještenja, trenutak kada je prvi puta osjetio da gubi nekoga koga zna od kada zna za sebe, doživio je tugu koju nikada do tada nije osjetio.
Sve do popodne kada su Điđija (tako se zvao naš mačak :-)!) mama i brat odveli veterinaru, Noah je mislio da će mu se moći pomoći i da će ozdraviti. Nažalost nije mu bilo spasa.
Noah je bio shrvan. Njegovo malo srce je puklo od žalosti i bola. Tu noć se budio nekoliko puta jecajući i u grču dozivajući i mačka i mene. Sljedećih dana mu nije bilo do ničega, nije se uopće igrao, potišteno je ležao pred TV-om ili je buljio u Điđijevu slikicu na mobitelu i plakao. Ništa od mojih realnih odraslih objašnjenja ga nije moglo utješiti: da je Điđi pas i da njegove godine brojimo kao pseće pa preračunavamo u ljudske, sada bi imao preko sto godina...patio se i jako ga je boljelo, a doktorica mu nikako nije mogla pomoći i ovo mu je olakšalo muke...
Molio nas je da ga pustimo da u miru zaspi jer mu je ovako bilo jako teško... Probala sam i druge načine: Lovro (naš drugi mačak koji je uginuo par godina prije) ga je trebao pa ga je zvao da mu dođe na nebo. Ali tu sam načela novu temu:
- Časna je rekla da životinje ne idu u raj!!!!!! To znači da ni Điđi ni Lovro nisu na nebu, nego su samo mrtvi!!!!!!! Nije to sve skupa jednostavno za shvatiti niti maloj glavi, a kamoli srcu, i kako ga onda utješiti:
- Pa časna nema pojma, da li je ona bila u raju pa da zna? Da li je ona umrla pa se vratila da može pričati kako je tamo i što je tamo!? – to je dalo u razmišljanje i njega i mene.
Ne razumijem kako nas to Božiji ljudi uče o stvarima o kojima ni sami ne znaju ništa! Kako djetetu uopće pomoći da shvati da je i to sastavni dio života kada i mi sami nismo na čisto sa smrću i umiranjem?!
I onda časna izleti sa takvom jednom teškom izjavom, a djeca ostanu u šoku jer mnoga doma imaju ljubimce i ona su im najdraža mala stvorenja jer s njima odrastaju i dijele svoje male živote!! Znam da se smrt kućnog ljubimca ne može uspoređivati sa gubitkom bliske osobe, ali djetetu u toj dobi bol je potpuno jednaka. I Noah je to zaključio i rekao da ne zna kako će preboliti gubitak nekoga od nas, ako mu je sada teško dok mu je uginuo Điđi.
To je svijest koja se probudila kod njega, svijest da svi i sve što ga okružuje u jednom trenutku mogu nestati zauvijek. A kada se čovjek počne baviti tom mišlju, život projuri pored njega, a sve prekrasne stvari ni ne primjeti.
To trenutno pokušavam objasniti svome sinu koji makar jednom u danu naiđe na nešto što ga podsjeti na njegovog mačka i onda plače (danas je na TV-u u nekoj našoj seriji jedan od likova izgovorio ''Njega više nema.'' i to je bilo dovoljno!!). Dan po dan, prošla su dva tjedna, trenuci tuge su se razrijedili, ali bol je još tu. Plakao je i večeras, znam da će plakati i sutra vjerojatno.
Jedina utjeha nam je vrijeme koje što više prolazi, nama je nekako normalnije živjeti sa boli koja prelazi u naviku.

A Điđi...on je bio kralj, kako kaže moj brat! Cijeli kvart ga je znao. Dok je bio mladi mačak bilo ga je posvuda, a pod stare dane i nakon što je ispucao devedeset i devet živoza, skrasio se doma, lijeno izležavajući oko kuće. Ponekad bi plašio poštara, ponekad teti Anici zavija ispod balkona, no uglavnom je zabavljao klince iz ZeKaEm-a. Nije bio lovac, bio je ulični fajter, nije bio ni posebno lijepa mačka, ali imao je karakter...
Možda da samo okrenem Balaševićeve stihove ''Imo sam strašnog mačka, bio je pravi đavo. I na kiši i na vetru uvek je stajo pravo...''. Bio je kralj lavova!!

Napisala Monika Toroman monika@sretnodijete.net

Prethodni članakVitez Viktor - novi čovjek
Sljedeći članakIspod tepiha