Novogodišnje odluke

0
76
štite svoju bebu od sunca

Prva: negdje i nekako (tako mi Bog pomogao) pronaći mjesto i vrijeme, volje i snage za pronaći SEBE. Nakon 40 godina civilne službe u raznim ulogama poslušnika roditeljima, partneru, djeci, zajednici...javila mi se želja za "građanskim neposluhom" i osluhivanjem potreba svoje osobe. Obećavam da ću vam je predstaviti kad je upoznam.

Druga: prihvatiti stanje stvari da ću još neko vrijeme biti u "zlatnom kavezu" svojih mnogih obiteljskih obaveza i napokon početi realno gledati na stvari, što u mom slučaju znači izuzetan napor uzimanja olovke, papira i izradu tablice svakodnevnih obaveza (koje ću se vjerojatno pridržavati cijela tri dana – sudeći po mojim dosadašnjim mjerama discipliniranja same sebe).

Trebalo bi tako izdvojiti vrijeme za sina školarca i njegove zadaće – da ih ponekad pregledam, ispitam ga gradivo, pomognem mu u izradi umnih mapa, podvlačenju bitnoga, popravljanju "nepopravljivog" rukopisa, motiviranju za čitanje lektira...oduzimanju elektronske opreme koju tako srčano rasklapa, odvrće odvijačima, ispituje, testira i sastavlja. Trebalo bi nastaviti s praksom večernjih razgovora – ići u krevet kad se njemu ide u krevet, mirno i strpljivo ležati na donjem krevetu (i usput trpjeti udarce glavom u nos i nogom u trbuh – uobičajene izljeve pažnje i nježnosti 5-godišnjakinje s kojom spavam na tom krevetiću "ispod kata"), razgovarati o tajnama moga odrastanja, smislu života, stanju u svijetu, novostima s Galilea...zbližavati se s jedinom osobom koju mi je gotovo svakodnevno teško shvatiti...koju ne mogu nikada zagrliti onoliko koliko ga ima...uvijek imam osjećaj da mi izmiče... a posljednji je čas da u njegovoj 11. godini uhvatim priključak za taj (pre)brzi vlak snažne osobnosti...

Trebala bih svakoga jutra ustajati kad i moja velika djevojčica... da joj pomognem počešljati kovrčavu grivu duge kose (što mi vraća sjećanja na moju crvenu kosu do pola leđa i bezbrižne dane studiranja), ispletem joj pletenicu, kažem da je danas krasna i potaknem je da pojede nešto za doručak, uvjerim da nije debela, raspitam se za školske predmete toga dana, utisnem joj poljubac na izlasku... Trebala bih je više puta pohvaliti, iako to činim svakodnevno kad mi uskače u pripremi ručka, čuvanju djece, pospremanju... Trebala bih se više smijati s njom i prihvaćati ponuđenu partiju Čovječe ne ljuti se, Memmoryja ili lakiranje noktiju...

Trebala bih biti puuuno bezobraznija u nazivanju kojekakvih socijalnih ustanova i tražiti prava za svoju 5-godišnjakinju s autizmom, prešutno izopćenu iz vrtića (jer se posebno plaća odgajatelj za dijete s posebnim potrebama – a to nije njihova briga; pa, kad nađem novac za plaću tog čovjeka...onda možemo razgovarati o ostvarivanju osnovnih prava na odgoj i obrazovanje...)Trebala bih imati kućnu pomoćnicu koja će čistiti, prati i ribati sve podove i namještaj što ih ona prlja u svom neformalnom načinu hranjenje... Trebala bih imati završenih nekoliko fakulteta i barem par klonova da mogu ispuniti planove za njezinu svakodnevnu rehabilitaciju igrom i vježbanjem... Trebala bih imati glavu kao cepelin da mi u nju stanu svi savjeti za njezin "oporavak" čudotvornim pripravcima, redom, radom i disciplinom, izbacivanju tv-a iz kuće, strogom dijetom i sl. Trebala bih biti robot da još 5 godina mogu podnijeti njezino spavanje od 4 sata svake noći...

Trebala bih svaki put kad me umiljata pametnica 3- godišnjakinja saplete u kuhinji, podižući ruke pune plišanih igračaka i vukući ceker plastičnih životinja, i zahtjevajući: mama, grli me, uzmi me... zanemariti kolač koji treba izvadi iz rerne... blitvu koju treba dovršiti...kruh koji curi iz posude jer ga treba premijesiti.... vatru koju treba naložiti u peći u dnevnoj sobi...

Trebala bih se češće nasmiješiti onom tipu kojeg jutrom viđam u kupaonici...

Treće: čini se da bi jedini način da djeliće od svega navedeno i ispunim, bio pisanje... Ukrasti trenutak predaha, ukrasti mjesto pred kompom, ukrasti trenutak nadahnuća (a da nije vezan za kuhinju) i bezobzirno tipkati...napisati kolumnicu za Sretno dijete...pročitati tu kolumnicu dok masiram umorna leđa i srčem kavicu...i nasmiješiti se – kako je život lijep i jednostavan:-)

Sanja(m)

Prethodni članak5 recepata za brze i zdrave slastice
Sljedeći članakIzgubljeno sjećanje