Odjednom anđeo

0
72

Ušla sam u crkvu i sjela pokraj svog anđela u plavoj kuti. Uputila mi je blagi osmijeh vjerojatno ni ne znajući da je ona moj anđeo. Prošlo je 20 mjeseci od onog trenutka i ona je opet sjedila pokraj mene...Izborom slučajnosti ili pak nekim drugimodabirom. Moj sin je plesao u ritmu crkvenih orgulja, a ja sam joj u svojim molitvama zahvaljivala. Nismo ni riječi razmijenile. Sjećajući se njezinog zagrljaja na onom hladnom bolničkom hodniku podsjetila me koliko sam sretna i zahvalna na ovom svom malom čudu koje nosih tad pod srcem. Ponekad usmjeravamo naše molitve i želje u krivom smjeru.

Ponekad je dovoljno uputiti blagi pogled osobi koja sjedi pokraj nas i pružiti joj ruku kad joj je potrebna. Ne mora anđeo znati da je izabran. On to i tako ne broji u svojoj evidenciji. Nije to u njegovom stilu, ali bitno je da vi znate. I da vam i neznajući dušu ispuni mirom kad ga slučajno sretnete.
Vjerujem da smo svi mi nečiji anđeli. I da svi imate nekog svog anđela bez krila. Samo možda toga još niste svjesni.

Uz osmijeh i zagrljaj,
Vaša dipl. kućanica
diplomiranakucanica@googlemail.com

Prethodni članakJesen u meni
Sljedeći članakOpet ja