Oni su mali, ali su veliki

0
56

Odvajanje od djeteta, u bilo kakvoj situaciji, je neka vrsta stresa. Moja prva ''ozbiljna'' fizička odvojenost od Noe bila je kada sam počela raditi. Tih osam sati, u početku, mi je prolazilo kao osam dugih godina! Čak sam i pauze za gablec koristila kako bih odjurila doma vidjeti ga. Nisam bila opuštena ni kada bih se kratko iskrala u brzinski ''shopping''.On bi ostao doma sa bakom i za kratko vrijeme nastao bi kaos. Budući da sam oduvijek bila na ''kratkoj uzici'' vrlo brzo sam se navikla na neku vrstu griže savjesti ako bi bila sama bez njega. Solo izlasci, izleti, druženja sveli su se na minimum. Bilo mi je normalno da sve što planiram, planiram zajedno sa Noom!
U drugoj godini njegovog života najteže mi je bilo kada je završio u Klaićevoj zbog laringitisa i odležao u bolnici šest dana. Prvu noć sam bila toliko očajna da sam plakala do tri-četiri ujutro dok me nisu suze toliko izmorile da sam zaspala. Ti dani su mi se činili kao vječnost, makar sam cijeli dan bila s njim u bolnici i čekala navečer dok ne zaspi pa se tiho, opet plačući, iskradala iz njegove sobice i molila Boga da spava cijelu noć bez da se probudi i da shvati da me nema. Mislila sam da neću preživjeti tu bol.
Sa njegove dvije i pol godine donijela sam definitivno odluku da ga odviknem od sisanja. Najlogičnije mi je bilo da ga pošaljem prabaki i pradjedu na selo sa mojim tatom. Mislila sam, bit će najbezbolnije i za njega i za mene. Prvu noć je digao cijelu kuću na noge, u tri ujutro su mu pričali priče, puštali crtiće, svirali gitaru i ništa nije upalilo. Htio je ići pošto poto na vlak i natrag za Zagreb. Vratili su se nakon druge ne prospavane noći!!
Nakon takvih nekoliko ''epizoda'' činilo mi se da se moje dijete nikada neće odvojiti od ''mamine suknje'', ali preokret se dogodio u četvrtoj godini. Pružila mu se prilika ići na ljetovanje sa ekipom iz vrtića. Budući da sam JA bila uvjerena da on neće niti htjeti poslušati prijedlog da ide s njima, nisam ga niti pitala. Kako su pripreme bile u punom jeku i u grupi se razgovaralo samo o ljetovanju, SAM mi je jedan dan rekao da bi i on sa dječicom na more. To je bilo njegovo prvo svjesno i dobrovoljno odvajanje od mene i naravno da ne moram posebno isticati da mu je bilo sjajno! Ja sam, za razliku od njega, bila u totalnom šoku, nakon tjedan dana nespavanja i (nepotrebne) brige izgledala sam k'o zombi, osjećala sam opet onu grižu savjest (na koju me naviknuo još kao beba) i tih tjedan dana su mi prošli totalno ne iskorišteno za neke slobodne aktivnosti. Nakon prvog ljetovanja, sve slijedeće godine je išao sa vrtićem na more na svoju inicijativu!Dovoljan dokaz da raste i osamostaljuje se!!
Ove zime je prvi puta išao na skijanje (doduše ne sa vrtićem nego sa karate klubom) i to u Slovačku. Budući da sam se i ja u međuvremenu navikla na njegovu povremenu odsutnost i više me ne muče histerični strahovi (makar je briga uvijek prisutna) odlazak u Slovačku mi se nije činio kao nešto strašno. Ali bio je i više nego strašan!!! Četrnaest sati puta do tamo, osam dana bez javljanja (osim prvu večer kada su stigli!), bez poruke na mobitel ''mama dobro sam'' (premali je za mobitel, još nije savladao pisanje poruka, ali zna igrati igrice!), bez poziva ''sve je ok'' (skijalište NEMA telefon na koji smo ga mogli zvati!!), bez goluba pismonoše da donese porukicu (kao Hrabri Pero npr.!!), NIŠTA.
Izludila sam, ali i preživjela sam. Istina je da što je veće dijete veća je i briga za njim. On se nije brinuo za mene, štoviše nije me se vjerojatno ni sjetio. Proveo se fenomenalno, naučio je skijati i rekao je da naravno ide i iduće godine ponovno. Doduše spominjali su Francusku pa si mislim ''valjda će biti bolja povezanost sa tim ''fancy'' mjestima…a možda da počnem štediti pa da odem i ja s njim… ''. Pa ne mogu samo tako preko noći svoje malo dijete pustiti u bijeli svijet bez mog budnog oka da ga nadgleda!

Pa još je mali i treba me!

Monika Toroman
mtoroman@inet.hr

Prethodni članakDragi Bože
Sljedeći članakIdealan trenutak za ostati trudna!