Planer

0
347

Još je jedan dan pri kraju, a ja imam sve veći popis stvari koje nisam stigla obaviti. Ne mogu se sjetiti kada sam zadnji put imala vremena za čitati knjigu, a imam nekoliko sjajnih knjiga koje bih pročitala...isto tako ne mogu se sjetiti kada sam zadnji put ujutro uz kavu listala novine ili neki ženski časopis i guštala u šarenim stranicama, gubeći se u maštanjima, razmišljanjima i planiranjima.
Današnji dan je opet cijeli u kaosu i osim što se moram rastegnuti na tri kraja grada u kratkom vremenu, nisam sigurna da neću usput nešto i zaboraviti!!
Kako smo sada Noah i ja započeli novi obiteljski život, primjećujem da stalno uspoređujem kako je bilo prije, a kako je sada. Moram priznati da su mi se obaveze sada ustostručile. Ne sjećam se kako i kada je došlo do toga, ali više nemam ni pet sekundi mira. Sve radim na brzinu: jedem, spremam, peglam, obilazim dućane, tuširam se, kuham, pišem.... Ustvari imam vremena negdje oko pol jedanaest navečer kad u polusnu izađem iz Noime sobe (jer tamo obično zaspim s njim) i kada pokušavam ostati dovoljno budna i svjesna ne bi li uspjela pogledati nešto na TV-u ili makar na kratko popričati sa Sašom... A prije je to izgledalo drugačije!

Počela sam raditi kada je Noah imao nepunih godinu dana. Budući se radilo o mom novom zaposlenju, prekinula sam porodiljni nešto ranije, jer mi je bilo važno dobiti taj posao. Firma je bila smještena tri ulice dalje od mog doma, pa sam prvo vrijeme histerično trčala pod pauzom kući, samo da se na trenutak vidim sa Noom, da ga uzmem u naručje, samo da budem sigurna da je on dobro. U to vrijeme ga je čuvala moja mama koja je u mirovini, pa nisam razmišljala o drugim mogućnostima. Do pet popodne, dok bih ja došla doma, mama je napravila sve ono za što ja danas moram sama sebi zakazati termin: skuhala bi ručak, oprala veš, pospremila, očistila, bila sa dijetetom vani u šetnji. U to vrijeme se nisam ni sjetila pitati ''kada ta žena ima vremena za sebe!?''. Znam samo da sam ja svoje trenutke sa Noom iskorištavala do maksimuma u igri, šetnjama, odlascima u parkiće.. Danas ''ručak'' kuhamo oko osam navečer, mašinu za veš puštam u pogon oko devet, a veš vadim na sušenje ili oko ponoći (u boljoj varijanti), ili ujutro prije odlaska na posao, pospreman u prolazu ako stignem, ako ne to sve ostavim za vikend, koji u konačnici bude pretrpan obavezama...opet!
Nakon par mjeseci mama je posustala zbog čega sam morala upisati Nou u vrtić. Nisam bila u prilici dati otkaz u firmi u kojoj sam tek počela raditi. Upis u vrtić i moj novi posao je bilo vrijeme velikih promjena i za Nou i za mene, jedna potpuno nova situacija, novi ljudi oko nas, novi autoriteti, nova pravila, ali uvijek dobra stara podrška od naših najbližih. Ali najveća razlika je u tome što sam imala vremena, što sam sve stvari radila puno smirenije, puno trezvenije, dok sada kao da jurim kroz vrijeme i prostor, i u trenutku se ne mogu sjetiti da li sam napravila sve što sam trebala.
Moram priznati da mi fali ona ležernost koju sam imala dok smo živjeli kod bake i dede. Sada imam obaveze i kao majka i kao kućanica i kao partnerica i kao prijateljica i kao poslovna žena. Naravno da neću posustati. Naravno da neću stati i poslati sve k vragu!! Možda mi samo treba malo bolji planer i par minuta da ga ispunim, makar sa zadacima za idući tjedan.

Monika Toroman
monika@sretnodijete.net

Prethodni članakAlimentacija
Sljedeći članakKompromis