Puno šansi i izazova

0
99

Da preduhitrim probleme - napravila sam čak i mali plan za sebe. Jedna od važnijih točki je "Manje je više" iliti "Govoriti samo kad je potrebno!"

drazenka on bike

Dođe, tako, vrijeme, kad vas djeca više toliko ne trebaju. Pri tom mislim na one dojučerašnje bebe, koje odjednom zatvaraju vrata svoje sobe i stavljaju na kvaku natpis: „Ne ulazi!“, a potom vas upišu i u knjigu dužnika: „Mama dužna 150,00 kn!“.

Još jučer smo bili jedno, a danas padaju teške riječi i vidno je da netko nekome ide beskrajno na živce.

Kako sad stvari stoje, ovaj bi početak odrastanja i odvajanja, mogao biti bolniji za mene, nego za Prvorođenog, a tek smo na početku.

Plan preživljavanja

Da preduhitrim probleme, napravila sam čak i mali plan za sebe i svoje osjećaje: 1. dostojanstveno se nositi s grubim odgovorima 2. ne izlagati nikome svoje osjećaje, a posebno ne Prvorođenom! 3. ne reagirati na prvu loptu (da se izrazim nogometnim žargonom). 4. ne doživljavati sve osobno (nego kako drugačije???). 5. manje je više ili govoriti samo kad je neophodno.

Dok se ja borim sa spoznajom da moj Prvorođeni sve manje treba mamine skute, dotle Drugorođena diše i živi punim plućima. Istina, imali smo malu epizodu s lomom lijeve ruke, ali i to je iza nas. Djevojčica s veseljem ide u školu, uči, crta, izrađuje čestitke, pleše, šiva, daruje, uživa u životu i u sve to uključuje mamu. Sve češće kod nje i njezine učiteljice iskoči duhovita i zgodna priča. Drugorođena, naime, zbog ozljede, ne smije vježbati na tjelesnom, pa da joj nije dosadno, dosjetila se njezina učiteljica i dala joj da šiva. I tako se njih dvije nedavno našle u avanturi šivanja i potrošile konac, a nemaju pri ruci škarice, pa snalažljiva učiteljica konac presiječe zubima, na što će Drugorođena: "Dobro da nemate umjetne zube, ko moje obadvije bake!!!"

Nesposobni za pšenicu

A ja crpim snagu za svakodnevicu, gdje god stignem. I nipošto ne otkrivam osjećaje. Usmjeravam misli na uspomene iz djetinjstva, na mirise koje nosim u sebi još od vremena kad sam imala godina koliko sad ima Prvorođeni. A jedan od ljepših simbola prosinačkih blagdana za mene je pšenica. I oduvijek je to bila ona domaća, mamina pšenica, iz sela u kojem sam odrasla, koju mi mama posije i uzgoji, a ja je onda čuvam, i gledam cijele blagdane taj dašak domaćeg.

Okolnosti su se ove godine splele tako da sam prvi put pšenicu, već veliku i u tegli, kupila u šoping centru. Zelena i prekrasna, umjetnog izgleda, uzgojena u nekom plasteniku. I nema tu ništa neobično, osim mojeg osjećaja da to nije to. Mučio me taj osjećaj pa sam se, prilično nesmotreno, povjerila Prvorođenom: “Ne razumijem što tebe muči. Pa ovi u šoping centrima to i prodaju ljudima koji nisu sposobni sami uzgojiti pšenicu!“

Šansa i izazov

I, tako, našu svakodnevicu čini red lijepih pa red ružnih riječi. Najbolje će to ilustrirati sljedeći slučaj: Prvorođeni i ja učimo prijedloge, pa smo uključili i Drugorođenu. „ Što je prijedlog u rečenici Mama sjedi nasuprot Borni?“ pitam ja, „ ako znamo da prijedlozi pokazuju u kakvom su odnosu imenice. U kakvom su odnosu mama i Borna?“ „U lošem odnosu“ odgovara Drugorođena „ danas ste se već posvđali puno puta!“

Ako svađu shvatimo kao šansu i izazov, kao nešto što ne mora biti nužno ni dobro ni loše, onda sam sigurna da je ispred nas još puno šansi i izazova.

Napisala Draženka Robotić

Prethodni članakU čemu je tajna zdravlja djece Amiša?
Sljedeći članakZahvalnost