Puževa kućica

0
417

Kolumne - SanjaGlupa sam, naravno da sam glupa… Kad na svojoj koži moram naučiti da je nešto pogrešno – i to ne jedanput! Svaki put, sa svakim djetetom (a to je ukupno četiri puta nekoliko – koliko je to ustvari puta?), pomislim kako će mi biti bolje negdje drugdje.
Kao: «Eto, potrpat ćemo se svi u auto(to je sada već kombi) i idemo negdje, baš će nam biti dobro!» I krenusmo…
Prvo, već tjedan dana planiramo odlazak u kupnju špeceraja – ili male cure spavaju (2 godine i 3,5 mjeseca) ili će veliki uskoro doći iz škole pa ne stignemo (8 i 7 godina) ili pada kišurina, ili… Došao je dan kad smo napokon krenuli – svih šestero, u dotičnom kombiju. I stigli do pola puta… Kombi zakašljucao i stao – plač i kuknjava usred istarskog šumarka.
Muž ustopiraoljubaznog gospodina i za pola sata se vratio s našim automza pola «obiteljskoga blaga». Svejedno, nužda ne pita, potrpasmo se svi na zadnji sic (ne, ne želite fotografiju tog prizora). Male cure, sad već usrane do vrata i pospane, udariše u duet, veliki začepili uši – ja samo prazno gledam kroz prozor i pjevam brojalice na sav glas – kao da me netko čuje, kao da je nekome stalo, kao da ću nekoga umiriti… Vratismo se kući neobavljenog posla. Više sreće drugi puta…
Drugo, krenusmo u veliki šoping u Pulu – vozimo se sat tamo, sat natrag. Nakrcala mama Kukunka pizze, buhtli, toplog čaja, domaćeg jogurta i sve takve potrebne stvari za preživljavanje u šoping divljini. Da skratim – vratila se nervozna i umorna kao pas, pune glave dječje dernjave, «mama, mama», «daj mi to», «mama, vidi ga», «mama, ona mi ne da» i sl…
Bake nas zovu za ferije u Slavoniju… Da se nadam? Neeee… Ja sam puž koji vuče svoju kućicu i svoj kišni oblak za sobom. «Nazovi me za 10-15 godina!» odgovaram bratiću koji telefonom pita kad ću imati više vremena za priču.

Sanja Beraković

Prethodni članakI bijaše riječ
Sljedeći članakBožić dolazi u Istru!