S anđelima do Anđele

0
53

U rujnu prošle godine tražila sam prostor za aktivnosti udruge Sretna Misao koja je trebala započeti s djelovanjem kroz koji dan. Naravno, kao za sve što je neprofitno, financijska konstrukcija nam je bila optimistična, dakle, vrlo nategnuta. Trebali smo barem dvije prostorije, od toga jedna mora biti prilično velika, četrdesetakkvadrata, mora imati kuhinjicu i kupaonicu, dobro riješeno grijanje, ne prevelike režije, lako dostupno svim prijevoznim sredstvima, mjesta za parkiranje, po mogućnosti terasu za radionice na otvorenom kad zatopli. Neizostavno, vlasnik mora biti simpatičan, pun razumijevanja, spreman pomoći i popraviti ako što zatreba, i pouzdan kako ne bi povisivao zakup. Da sam sve to izgovorila na glas, vjerojatno bi me prisutni upitali koju glazbenu želju imam uz sve to. Ali nisam odustala i odabir pravog prostora za nas sam prepustila anđelima otprilike ovim riječima: „Ja zovem, razgledavam, a vi mi dajte jasan znak da je to baš za nas.“ Kao i uvijek, anđeli i ja funkcioniramo na bazi malo riječi, a puno povjerenja. Zovem po oglasniku, ali na birane brojeve nitko se ne javlja; ili su već izdali ili mi nisu simpatični.

Jedan oglas zvuči primamljivo: kuća za 200 eura! Ne mogu se oduprijeti, a da ne odem pogledati, iako mi u glasu dotičnog gospodina sve to ne zvuči baš predobro. Mjesto i nije baš nešto, a nazovi kuća je zapravo stan u kući koji treba temeljito renoviranje. Zahvaljujem na vremenu uloženom za pokazivanje i nestajem. To nije to. Zovem dalje i javlja se gospodin simpatična glasa i kaže da želi iznajmiti cijelu kuću za 1000 eura ili samo jedan dio za 500. Vrti mi se u glavi od nedostižne cijene, ali gospodin je izuzetno drag i zove me da dođem pogledati, a za cijenu ćemo se dogovoriti. Sumnjičavo odlazim jer u glavi vrtim kako nemamo 500 eura pa da nudi 500 kvadrata za njih. Dolazim do kuće u centru Zaprešića s tri vlastita parkirna mjesta i još nekoliko uz cestu koja je, budi rečeno, slabo prometna jer je kružna. Penjem se na kat na prekrasnu nadsvođenu terasu od otprilike 40-ak kvadrata, ulazim u stan i evo me u kvadratnom hodniku kao stvorenom za više cipela i kaputa. S lijeva je prostrana kupaonica (u kojoj danas stoji i stol za prematanje), s desna mala kuhinjica (mjesto nastanka velikog broja palačinki, kilograma pečenog kestenja, nekoliko litara kuhanog vina, kave i čaja), a preda mnom pravokutna prostorija od svojih četrdesetak kvadrata. Iz te velike prostorije dvoja vrata vode u još dvije manje prostorije (danas prostorije za manji grupni rad ili ako trebamo klupe i stolice za ozbiljniji rad, ako to kod nas uopće postoji). Sve je netom oličeno, parketi nedavno izbrušeni i prelakirani, a gospodin koji mi pokazuje prostor govori da bismo mogli sići i u hladu se uz domaće vino dogovoriti o cijeni ako mi se sviđa. Da ako mi se sviđa, vidio je odmah da sam ostala k'o šlapa jer je to savršen prostor za naše potrebe. Ali 500 eura! Još uvijek smućena cijenom, silazim i razmišljam kako da ga uvjerim na snižavanje. Uz stvarno dobro domaće vino, objašnajvam mu da su sve naše aktivnosti za opće dobro, vrlo jeftine, gotovo besplatne, a neke i takve, kako bih mu dala znanja da tu nema novaca, bar ne takvog da bismo skupili za visoku najamninu. Sviđa mu se naš program pa će spustiti za 100 eura. Kažem super, ali još uvijek je puno. Pa dobro, ajde još 50 eura, ja bih radije da mi je u stanu udruga kao vaša nego netko tko će mi opet uništiti stan jer zadnji podstanar je bio sumnjiva ponašanja, kaže on. Ja preračunavam, 2500 kn, puno je to, ali opet, garsonijere su po 1800! A to nam ničemu ne služi. Razmišljam, ne znam što bih, a neki glasić u glavi govori: „Ajde ti još jednom gore!“ Pitam smijem li sutra doći s kolegicom pogledati jer dvije su glave pametnije nego jedna. Može, naravno.
Sutra dolazimo Zdravka, suvoditeljica brojnih radionica otad održanih, i ja. Vodim ju kroz prostor i dajem joj svoju viziju kako ćemo ga iskoristiti kao da ju nagovaram da potvrdi. A ona, u jednom trenutku, odlazi u kut velike prostorije i viče: „A joj, što je sladak! Gle, mali zlatni anđeo!“ Ja izbezumljena jer ga nisam vidjela jučer, pitam vlasnika je li ga netko danas stavio, a on odgovara da nije, ostao je od prethodnog stanara. Da, mislim si ja, baš je anđeo ostao od onog problematičnog! I opet čujem u glavi glasić: „Pa netko ti je morao čuvati prostor!“ I osjećam tisuću zvončića anđeoskog smijeha. Sad već znam da je to naš prostor i da ćemo ga uzeti bez obzira na dvije tisuće petsto razloga protiv, ili barem tisuću previše, ali isti onaj glasić kaže: „A što se brineš? Doveli smo te dovde, i dalje ćemo.“ I osjećam prekrasan zagrljaj sigurnosti u svemu tome nesigurnom, vidim roditelje i djecu kako u ovom prekrasnom prostoru zajedno uživaju u učenju novih stvari, glumimo tigrove na talijanskom, skačemo gore- dolje sa stolica vičući sitzen- aufstehen, slažemo nešto na francuskom, iako ne znam ni riječi tog jezika, pričam im priče o slovima dajući im drugu sliku o učenju pisanja... Vidim prostor pun veselja svih dobi... Bake i unuke kako zajedno filcaju darove za roditelje, tate i djecu izrađuju poklone za majčin dan kako bi iznenadili mame... Veselje, veselje, veselje... I znam da će se ostalo posložiti, ne znam kako, ali hoće nekako...

Sad još samo da potpišemo ugovor i to je to. Prilično sam zadovoljna, iako moj ego ne miruje baš posve, još uvijek se daje nagovoriti strahu, ali ne dam se ja jer znam da će me anđeli već umiriti ako baš potpuno pošandrca. Vlasnik nosi ugovore, ja prvo zagledam onih kako se činilo nemogućih 2500 razloga za ne potpisati i osjećam kako me hvata sve više pitanja bih li trebala. A onda mi pogled padne na ime koje stoji na mjestu najmodavca i svi moji ego strahovi se rasplinu. Gospodin koji nas je takoljubazno primio nije vlasnik, već njegova majka, Anđela. Treba li tome što dodati?
I da, anđeli su opet bili u pravu. S vlasnikom smo u dobrim odnosima, prostor je prepun veselja učenja, stjecanja novih znanja, vještina, druženja. A najam? Još uvijek nam se ne čini malen, ali se pokrivamo i znamo da je to zapravo dvije tisuće razloga za. A mali zlatni anđeo stoji u svom kutu i svaki naš rad pozlaćuje.

Vaš Anđeo bez krila
Mihaela Žugec Saračević mihaelazugec@gmail.com
Centar za poticanje sretnijeg života Sretna misaowww.sretnamisao.com

Prethodni članakOdmor za spavanje
Sljedeći članakKad anđeli zaviču