Semafor

0
106

Da bih uopće mogla dočarati o kakvim teškim mukama je riječ, trebala bih razjasniti nekoliko stvari.
Nakon što sam rodila svog prekrasnog sina i doživjela prosvjetljenje, nastupilo je vrijeme ''Ja ne trebam nikoga, sve za što živim je tu, u mom naručju, spava, miriši na kekse i mlijeko i osim tog malog bića ja ne trebam nikoga!!! Sva moja ljubav je rezervirana samo za njega!!!''.

Možda je nevjerojatno ali ja sam se stvarno tako i osjećala. Nema ničega na ovome svijetu ni danas što bi preuzelo prvo mjesto mome djetetu u ljubavi i pažnji koju ću mu posvetiti. Sve ostalo može čekati, ali on je u svakom trenutku prvi i jedini.
Onda sam se zaljubila, ponovno, ludo, ali puno racionalnije nego prije!!! Mislila sam da se meni ljubav više nikada neće desiti, mislila sam ja imam kontrolu nad svime što se događa.
Saša je uletio u moj život kao uragan. Ispočetka je bio moja intima, moja pauza za vrijeme gableca, moja tajna kavica poslije posla, moja šetnja psa parkom navečer. Ali nakon nekog vremena, moj mali suputnik naravno da ga je upoznao i malo po malo ušao je i u njegov život.
Jako mi je važno da sve bitne i ne bitne stvari Noah i ja prokomentiramo, da kažemo svatko svoje mišljenje, da obrazložimo svatko svoje odluke i na kraju da nađemo zajedničko rješenje ili dogovor.
Čula sam tisuće kojekakvih savjeta ''Pazi kaj radiš'', ''To ti je pametno'', ''To ti nije pametno'', ''Žuriš se previše'', ''Srljaš u propast'', ''Moraš misliti na djete'', ''Moraš misliti na sebe'', ''Super, cijeli život je pred tobom''...
Za svaki korak u svojoj vezi pitala sam svoga sina da li on to ''odobrava''.
Dokle god on iskreno ima pozitivan stav prema mojim odlukama, koje se u konačnici tiču i njega, dotle ja koračam prema naprijed držeći čvrsto njegovu malu ručicu u svojoj i čuvajući njegovo malo srce od bilo kakvih nepotrebnih stresova.
Ima trenutaka kada se preispitujem, kada ni sama nisam sigurna, kada stojim na mjestu, ali to su normalne životne situacije... Na kraju krajeva svi stanemo na pješačkom kada nam se na semaforu upali crveno, ali se zbog toga ne vraćamo na početak svoga puta, nego jednostavno pričekamo zeleno.

Monika Toroman
monika@sretnodijete.net

Prethodni članakJa sam (mu) IMAMAITATA!
Sljedeći članakČetrdesetak kvadrata