Škola ili ne – pitanje je sad!?

0
78

Možda to i nije za pohvalu, ali ja sam još do nedavno studirala - obje sam trudnoće vukla po Filozofskom i polagala ispite i jedva sam čekala da sve to završi, a sad bih, evo, ponovno išla u školu i učila… Ovo pišem jer mi je, nekako, ići u školu, štrebuckati, dobivati ocjene i sve to ušlo pod kožu.
Svoje sam školovanje započela s navršenih 6 godina i 4 mjeseca i vjerujem da mojim roditeljima nije ni u jednom trenutku palo na pamet tražiti odgodu polaska u školu, zahtijevati određenog učitelja i raditi nauku i dramu od toga ako dijete nije krenulo u školu sa sedam godina.
Kad vrtić kaže "Da" 
Zašto sve ovo pišem-znam da mi je uvod predug, ali meni se čini da moja problematika tako zahtijeva!
Moj Prvorođeni navršio je 15. travnja tekuće godine 6 godina, a u prvi razred se redovno upisuju djeca koja do 31. ožujka tekuće godine navrše 6 godina – dakle, četrnaest smo dana u zaostatku… I, sve to ne bi bilo ništa čudno da sam ja sigurna i samopouzdana majka koja zna što radi. Odnosno što treba raditi. Ali nisam - slušam savjete i razmišljanja onih oko sebe.
I čujem svašta… Stručni tim u vrtiću tvrdi da je Prvorođeni napredan da napredniji ne može biti – Bistrić - što god to značilo i da je polazak u školu ove godine za njega imperativ. Prijateljica - koju volim, cijenim i poštujem - majka dvoje naj, naj djece kaže: „NE! Nikako! Nikada!“
„ Pusti ga da se igra!“ Uništit ćeš mu život- nije emocionalno zreo - dječak je“ kaže druga-majka, prijateljica, savjetnica.
„ Dala sam ga prerano , sa šest i pol i sad mi je žao! Nemoj! - kaže treća prijateljica – majka –susjeda, “ Pusti ga, ima vremena za obaveze.“
Njegovi vrtićki prijatelji, na žalost, idu u drugu školu pa će on krenuti sam u novo okruženje, među nove prijatelje, bez starih „drugova“ i njihove podrške.
A jesam li ja emocionalno zrela?
Poslije ovih stručnih mišljenja i savjeta dobronamjernih prijateljica krenula sam potražiti još stručnih mišljenja, poslije tih još sljedećih i još i još… Sve je to rezultiralo svađom sa Boljim Polovcem jer sam potrošila previše novca na psihologe, logopede, defektologe i bistrićologe.
Osim svih logova i pedova morala sam obaviti razgovor i u uredu gdje sam tražila prijevremeni upis u školu za Prvorođenoga. I tu sam dobila dobronamjeran savjet: „Vi ste gospođo, ambiciozna majka, koja ne gleda dobrobit djeteta. Dječaci bi trebali kretati u školu što kasnije, a ne prije navršenih sedam godina. To će vam se obiti o glavu! Ne bi se trebali nikuda žuriti, imat će vremena cijeli život učiti!“ „ Može on biti pametan, ali je li emocionalno zreo?“ Sjećam se da sam u tom trenutku pomislila: „A jesam li ja emocionalno zrela sa 38 godina? Valjda me neće to pitati!“

Sjetila sam se sebe kroz sve ove godine muka, učenja i bubanja, kroz sve ove godine lošeg školskog sistema, neujednačenih kriterija, ocjenjivačke histerije i onoga-ocjena nije mjerilo znanja-a je!, pa sam pokušala u stilu preporuka iz knjiga za samopomoć vizualizirati svojeg Prvorođenog u školi, u borbi s učiteljima, gradivom, matematikom-koja meni nikada nije išla, s natjecateljski raspoloženim učenicima i još više roditeljima i meni sve to nije izgledalo tako strašno, ali ni manje strašno!
Nekako mi se sve to uklapalo u moje viđenje života!
Na kraju sam prionula na čitanje stručnih knjiga: Priprema, pozor, škola; Kako pripremiti dijete za školu; Učenje bez straha i još svašta nešto…
Vrijeme je za razgovor
I onda sam stala!
Jer ići dalje na ovaj način: tražiti savršene uvjete, propitivati, pokušati organizirati idealne uvjete, prepuštati odluke nekome tko nije mama i tata mojem Prvorođenom, raditi dramu od škole i polaska u prvi razred ako je dijete normalno, a radi se samo o 14 dana koje bi meni olakšale odluku, dalje nisam mogla ovako.
Organiziran je ozbiljni radni sastanak (razgovor u kojem se istinski slušamo, a ne razgovaramo uz televiziju, novine i sl.) s Boljim Polovcem .
Dnevni red: 1. točka. Krećemo li na jesen u školu ili ne?
Nakon temeljite rasprave zaključili smo sljedeće: Nama Prvorođeni skroz normalno izgleda za školu i ne možemo zamisliti što bi taj znatiželjni, otvoreni i vedri dječak koji se dobro prilagođava i još bolje druži s djecom iz različitih okruženja radio u vrtiću još godinu dana. Poznaje slova i čita samostalno, ali ok - to nije emocionalna zrelost!
Pa, igrat će se poslije škole kad napišemo zadaću. (Nekako sam se odmah sjetila prijateljica kojima djeca ne idu u školu, ali zato idu na: keramiku, ples, engleski za mališane, na zbor i još nekoliko raznoraznih aktivnosti… )
Nova sredina, nova djeca - to nam se čini sasvim normalno - bit će to prilika za nova prijateljstva - jer to je prirodno i zdravo upoznavati nove ljude, prilagođavati se, učiti, posrtati, padati, dizati se i tako u krug. Znamo da će biti teških dana, ali njih će biti u svakoj kombinaciji, na to smo spremni!
Kraj sastanka.
Laknulo mi je. Složili smo se u svemu (to je fenomenalno, ništa ne govorim Boljem Polovcu o tome, ali uživam da smo konačno 100 posto za isto!). Na kraju krajeva pa mi smo roditelji našeg Prvorođenog!

Mama Robot droboti.roboti@gmail.com

Prethodni članakU početku bijaše...leptir
Sljedeći članakIMA I TOGA: Eko igračke za kunu!