Smije li mama imati svoju sobu?

0
64

Nijedna od mojih prijateljica, redom zaposlenih majki, premorenih i željnih mira, nema svoju sobu. Niti razmišlja o njoj. Nije li vam to, bar malo, čudno i naopako?
Pitam se kako je to ovaj svijet nasađen čudno. Kao školarka i studentica imala sam svoju sobu i svoj mir, a tada nisam imala baš puno obaveza i odgovornosti. A sada, u braku, s malim djetetom i privatnom praksom, s hrpom obaveza i ogromnom odgovornošću, ja nemam svoju sobu. Nije li vam to, barem malo, čudno i naopako?
Moje prijateljice, sve redom zaposlene majke, premorene i željne mira, nemaju svoju sobu. Čak niti ne razmišljaju o njoj. To nije stvar životnog standarda, jer i one bogatije, s puno kvadrata, svoju sobu nemaju.

Nije beg cicija

A ja točno znam kako bih si ju uredila! Svakako bih stavila jedan veliki krevet, da muž može povremeno prespavati. Pa volim ga! Volim provoditi vrijeme s njim.

Soba je oaza mira, a ja sam privatnica. Često radim kod kuće i treba mi radni kutak. Njega bih stavila u ormar koji se da zatvoriti, da se ne podsjećam na posao kada to ne želim. Ima sad puno zgodnih i praktičnih rješenja koja mi se jako sviđaju.

Svakako se u ovu moju fantaziju uklapa i kutak za čitanje: jedna udobna fotelja, svjetiljka i nešto da mogu podići noge.

A muž? Pa nek' i on ima svoju sobu, nije beg cicija.

Svemu je kriva nesanica

Otkud mi ovakava ideja? Iz vlastite muke, naravno. Otprilike pola godine nakon što se moja kćer rodila, ja sam, prezasićena čestim noćnim buđenjima, počela patiti od gadne nesanice. Navečer bih zaspala bez problema, ali čim bi me nešto probudilo, više ne bih mogla zaspati. Po dva, tri sata, ponekad uopće... A preko dana se nisam uspijevala puno odmoriti.

Tada stvarno nisam bila dobro. Dugotrajna nesanica lupa u samu srž bića. Bila sam umorna preko svake mjere. Trebala mi je pomoć. I to odmah! Pokušavala sam sa svim vježbama disanja i opuštanja koje sam znala. Uzalud. Pila sam čajeve koji umiruju. Nisu mi puno pomogli.

Moja soba mi je pomogla

Pomoglo mi što sam ostala sama u sobi. Kćerkica je dobila svoju sobu, a ubrzo nakon toga se muž preselio u dnevni boravak.

Trebalo mi je neko vrijeme da se dubinski odmorim i da se riješim nesanice. A onda se i moj dragi muž mogao vratiti u svoj krevet!

Kod nesanice je najgore što počnete puno razmišljati, onako ležeći u mraku. I tako se sve više i više razbuđujete. Jedina vježba, za koju sam tek kasnije otkrila da pomaže, uspostavljanje je srčane koherencije. To je meditacija na srce. Odlična jer jer vraća glavu i misli natrag na tijelo, pa čovjek može mirno zaspati.

Nečuvene sobe za mame

Začudno je to koliko malo mama ima svoju sobu. Ja osobno ne znam niti jednu, ali načula sam za nekoliko. Čini mi se da malo mama uopće dozvoli sebi poželjeti nešto tako nečuveno!

Netko bi to mogao nazvati i sebičnim. Ali ja znam, u dubini svog srca, da je moja kćer najviše dobila upravo zbog odlučnosti da zadovoljim svoju potrebu za mirom i odmorom.

Što sam ja zadovoljnija, što bolje brinem o sebi, to je i moja kćer sretnija i mirnija. Kada sam s njom, tada mogu biti cijelim svojim bićem biti prisutna i njoj posvećena.

Ana Milčić Horvat www.aha-savjetovanje.hr

Prethodni članakBožićni duh(ovi)
Sljedeći članakJa sam AHA Ana