Svako svog krpelja za utrku ima

0
46

Dok krišom ubacujem četvrtu Lastinu štrudlu s marmeladom od smokve proustovski se vraćam u djetinjstvo i bakin kredenac u kojem je visokopozicionirana uvijek bila Lastina štrudla od smokve.
Vjerojatno s razlogom. Kao što Balašević veli: Tad još nisam ništa znao i još nisam verovao, da na svetu tuge ima ...Tako ni ja nisam u tim godinama znala tko koga voli više ili manje. Bilo mi je jedino bitno da svi vole Lastinu štrudlu. Pitam se po čemu će moja djeca pamtiti svoje djetinjstvo? Hoće li to biti samo sjećanja na duga putovanja do baka i djedova i rastanci ispunjeni tugom na povratku.
Ove bake nemaju štrudlu od smokava, a ni moja je djeca ne vole nešto pretjerano.
Svatko svoga krpelja za utrku ima....
I tako dok ja uživam u proustovskom vraćanju u djetinjstvo okrutna stvarnost ispunjava nam dane. Kako živimo u šumovitom i kišnom području, uz sve ljepote koje Heidelberg nudi svojim stanovnicima i turistima, svake godine smo od proljeća do jeseni na meti krpelja i to onih opasnih, ne onih kukaca što nam se gade i na koje djevojke vrište “kukaaaaac, kukaaaaac” ili pak “paaaauuuuk” nego su ovi rizični po pitanju bolesti koje prenose.
Najmanje se bojim borelioze, nju barem čovjek prepozna po prstenastom migrirajućem osipu ako već izostanu ostali simptomi... ali me jako strah krpeljnog meningoencefalitisa po kojem i Heidelberg spada u visokorizična područja.
Strah me da neću prepoznati na vrijeme simptome ili kojim slučajem previdjeti i ne povezati to s ugrizom krpelja ili pak zamijeniti s nekom virozom ili upalom.
S vremenom sam postala cool, rutina nam je postala trackanje eteričnim uljem lavande, sve mjere predostrožnosti po pitanju kretanja kroz prirodu (to je najmanji problem jer ih kod nas ima i na zelenilu oko zgrade) i obavezno pregledavanje po povratku doma uz mijenjanje kompletne odjeće, više ne vrištim po stanu kad ga ipak nađem da se provukao kroz sve sigurnosne mjere i započeo svoju krvopijsku misiju, nego smireno i sabrano ga izvadimo ili ja ili suprug (česće on, mikro svijet je njegovo područje), spremim ga u teglicu, uredno deklariram imenom ponosnog vlasnika, datumom i dijelom tijela gdje je nepropisno kampirao i ostavim zlu ne trebalo da ga mogu ponijeti doktoru ako bude potrebe.
Mjesto uboda dezinficiram i kao najbrižljivija majmunica više puta dnevno neprimjetno kontroliram ne bi li vidjela kakvu promjenu i nadam se svaki put da je nikad neću ni vidjeti.
Za sad eto uz sve mjere opreza svatko od nas svoga krpelja za utrku ima, teglice se skupljaju, perlica marljivo pere i nadam se da neće stupiti u štrajk, a priroda vani buja i donosi nam svaki dan nove izazove.
Ima ih i na ormaru
Nije me dugo bilo u ovom virtualnom svijetu, ali riječi su mi stalno negdje zapinjale, a gdje sam bila i što sam radila u nastavku ukratko 🙂
Riječi su moje u okovima, zapetljane u paučne po kutovima moga zamka, riječi su se moje skrile iza lonaca i unutar velikog Ikeinog ormara, pronađem poneku i iza perilice, a kladim se da me mnoštvo ih čeka i iza suđerice i frižidera, ispod kreveta se utrkuju s dust bunniesima, po kupaonici hrabro bore s kamencem, u balkonskim saksijama željno čekaju novo cvijeće...
Otkrit ću vam i jednu tajnu, misle da ne znam da ih ima i na ormaru. I tako one okovane stoje dok gradim s djecom kule u pijesku, glumim dobru vilu i pravim vijence od tratinčica...
Uz miris lavande i s velikim osmijehom jos veći pozdrav svima vama!

Vaša dipl. kućanica

Prethodni članakBez reciklaže
Sljedeći članakNije svatko rođen da bude kućanica