Tamo gdje (ni)je sve po mom

0
60

(Ne)rado slušam priče o tome kakvo sam dijete bila...pa tako postoji i jedna anegdota koju mi mama često zna ispričati...kad me ostavljala u vrtiću, znala sam se tako grčevito držati za nju da bih joj nerijetko otkinula gumb s kaputa....
I sada odlazim gotovo svakog utorka u jedan vrtić, samo u jednu malo drugačiju grupu...i ne otkidam se mami od kaputa, nego se otkidam od svega što me zadesi u mom malom i velikom životu.
Mogu reći da imam rijetku sreću biti dio grupe ljudi s kojima dijelim i više od igračaka, više od usputne igre. I mi se ne čupamo za kosu i ne grizemo jedni druge. Ustvari , više se sastajemo, nego što se rastajemo kod nekih stvari.
Ovo je grupa u kojoj postoje raznorazni kutići, kutić ljubavi, kutić nježnosti, kutić ljutnje, kutić zamjeranja, kutić srama, kutić razočaranja, kutić sukoba...sve neke naizgled teške teme odrađujem sa svojim „vršnjacima po problemu“, slobodno i u igri.
Odlazak u ovaj vrtić nekada zna biti težak kao i odlazak do mame, samo što tu ta razdvojenost godi više nego kad sam bila dijete.
Napokon imam grupu s kojom sam na svome. Ona povučena i nesigurna Pukele koja sve gleda postrance sve više iščezava i daje prostora novoj, iskrenoj, ranjivoj, kreativnoj i poletnoj Velikoj Ani.
Ustvari, njih dvije se na tom mjestu savršeno nadopunjuju.
Svaka dobra grupa ima i tetu koja nas čuva, samo ovo vam je posebna teta.
Kod nje nema miljenika, nema posebne pažnje, kod nje se ne možeš izboriti za zadnji bombon u zdjelici, ona će taj bombon podijeliti na 8 dijelova. Ako ga nisi zaslužio, brzo će ti to reći. Mala razmaženka u meni sad se mršti. Ali s ovom tetom se možeš i posvađati.
I najbolje od svega, nikad te neće tužiti ni mami ni tati, dat će tipriliku da budeš veliki i naučiš nešto iz svoje greške. Naša teta je zakon.
Znate za one male crteže iznad vreća za papuče?. Svatko je nešto. Ima toga i kod nas.
Samo ovdje možeš biti lik koji taj dan bas želi biti.
I nekad je tamo ljepše nego na poslu, ljepše nego kraj nekog svog, tamo prijatelji, tamo je igra i tamo je smijeh.
Kad ste zadnji put potražili svoje srodne duše koje vam pune srce? Mjesto za koje znate da mu pripadate?
Tražite li ga? Imate li i vi grupu ljudi koja vas razumije i potiče da budete bolji? Tko je vaša ekipa za igru?
Hoćete li se na jesen upisati u neku igraonicu snova? Sanjate li već svoje nove papuče? Nove korake?
Ja da. I jedva čekam.

Pozdrav svim mojim junacima...ma gdje bili.

Voli vas Pukele.

anapul5@gmail.com

Prethodni članakKada vlastiti život u trenutku nije važan
Sljedeći članakHajde...sebi za ljubav...