Ti si još mali, ti ne možeš!

0
71

Ljeto je vrijeme odmora, opuštanja, uživanja u suncu, moru (tko voli naravno), dobroj knjizi (tko stigne i dvije-tri), ukusnoj hrani, vinu...
Prvi razred smo završili sa ODLIČNIM uspjehom i pohvalnicom, pa nakon cijele godine balansiranja između školskih obaveza i dva sporta, Noah je zasluženo otišao sa svojim karate klubom četrnaest dana na more na Veli Lošinj. Sam je izrazio želju da bi volio ići, to mu je nekako ovaj put došlo prirodno, samo od sebe. A i bio je već s tom istom ekipom na skijanju zimus. U cijeloj histeriji spremanja stvari, nisam primjetila njegovu tremu pred put.
U prošlu srijedu ujutro su otputovali. Sva ta dječica uzbuđena, vesela, cvrkutala su ispred busa, a mi roditelji (bake, djedovi i pokoji Saša) nemirni sa sto pitanja u zadnji čas opkolili smo i trenera i vođe puta. A kada su otišli, zavladao je onaj neobični mir. Došli smo doma, Saša je još malo prilegao, a ja sam se vukla po stanu, kao radim nešto, a ne mogu se primiti ničega konkretno. Stalno sam pogledavala u mobitel (hvala Bogu sad ima mobitel, a kad je bio u Slovačkoj nisam ga čula sedam dana i izludila sam!!!! Sad ga mogu zivkati svaki čas :-)!).
Javio se tek popodne, čim su stigli. Prvi dojmovi su mu bili super, sutradan isto. I prošao je četvrtak, i petak, a u subotu nekako promjena koju još nisam kužila što se točno zbiva i kamo vodi.
Od popodneva me zivkao svaki čas... Nešto se dogodilo, ustvari on i još dvojica klinaca su napravili neku štetu i morali su platiti svaki 100 kn od džeparca.
Bio je uzrujan i sav nekako preplašen, ostao je bez novaca, i to mu je stvorilo osjećaj nesigurnosti.
Tada mu se glas polako počeo mjenjati, ispitivao me koliko još mora biti na moru, molio me da mu čim prije pošaljem novce, ali još nije dao naslutiti da je išta ozbiljno. U nedjelju smo se čuli popodne. Zvučao je nekako bezvoljan. Usred razgovora se rasplakao pod izgovorom da ga je ''netko slučajno lupio laktom pa ga boli''.
Znala sam da mulja i da to nije pravi razlog, ali utješila sam ga i opet je sve bilo OK. Kada smo se čuli navečer pao je u teži bed. Plakao je preko telefona sat vremena, i to skriven u šumici ispred odmarališta da ga ne vide ostali klinci. Jecao je po tiho, a meni se srce raspadalo u tisuće komadića. Pa što se to sad tako strašno moglo dogoditi da je situacija tako loša!? Malo po malo između suza sam i doznala da ga dečki odbacuju pod izlikom ''ti si još mali'', da mu ne dopuštaju da se s njima igra, da navečer kad se vrate iz izlaska pričaju do kasno u sobi pa ih trener često dođe opominjati i špotati, da se prijavljivao za nekakvu igru već četiri puta, ali da njega namjerno ne izaberu, da su išli na noćno kupanje ali da se on nije smio kupati jer je ''još mali i voda je za male prehladna'', da mu ja jaaaakoooo falim i da neće moći tako dugo bez mene, uglavnom da mu tamo nije tako lijepo kako bi trebalo biti i da hoće doma.
I što sad!? Ja bih, koliko sam luda, sjela u auto isti čas i otišla po njega. Nakon skoro sat i pol vremena plakanja preko telefona (on s jedne, a ja poskrivečki s druge strane) sam ga jedva uspjela smiriti, rekla mu da ćemo se čuti sutra i razmisliti o svemu i dogovoriti se što ćemo. To je sve skupa trajalo do skoro pola dvanaest. Sutradan preko dana je kolko-tolko dobro, a navečer opet suze.
Uopće se nisam nadala takvom obratu, u trenutku sam mu i izgovorila da dolazim po njega i naravno za to se zakačio kao za slamku spasa. U međuvremenu, točnije u ponedjeljak, sam se čula i sa trenerom. Po njegovim riječima to nije tako strašno, kaže da se baš lijepo zabavlja i da je sve OK. Pa zar je on slijep!!!?? Ili ga boli briga!! Ponedjeljak navečer, opet suze. Molio me da mu obećam da ću sutra ili najkasnije prekosutra doći po njega. Ma ja bih otišla odmah, ali nije to samo tako, treba žicati na poslu da te puste ranije, treba obavijestiti trenera, ali i ja sam donijela definitivnu odluku: Idem po njega.
Svega sam bila svjesna i da nije ni tjedan dana na moru, i da sam pogriješila što je imao mobitel sa sobom, jer da smo se manje čuli možda ne bi pao u takav bed, i da vjerojatno griješim svojom odlukom i da bi ga možda trebala pustiti da ostane jer se tako ''kali'' (što te ne ubije to te ojača). Ali radi se o mome djetetu koje je trenutno jako nesretno i ja ću učiniti sve da to promjenim, ako treba ići ću na koljenima do Pape!!!.
Utorak ujutro, nakon što je Noah opet sa mnom proveo pola sata na telefonu plačući, nazvala sam trenera, rekla mu sve što se događa i koja je moja odluka. Ako se ponovno čujem s Noom i on je i dalje u istom raspoloženju, dolazim po njega popodne, ili u najgorem slučaju sutra. Taj dan sam odradila s pola svijesti jer je druga polovica bila negdje na Lošinju i tješila moju sreću koja je trenutno jako nesretna. Do kraja dana mi se više nisu javljali, ni trener, ni Noah. A onda negdje oko pola devet zazvonio je telefon.

- Mama gdje mi je neka majica sa dugim rukavima, ovdje ti je počela jaka bura!!
- ???....Paaaa... u koferu ljubavi, na dnu, gdje su ti i duge hlače...????
- Dobro, čekaj... A, evo je, našao sam ju. E, da, sutra ne moraš doći po mene.
- ????? OK.
- E, idemo ujutro na pecanje, Luka (trener) mi je kupio udicu. Moramo se probuditi u četri u utro. Spavat ćemo samo 15 minuta!!
***
Ovo je nevjerojatno, kao da se nikada ništa od zadnja tri dana nije ni dogodilo. Što mu je trener napravio, začarao ga, hipnotizirao, prijetio mu, drogirao ga!!!??
- A kako si ti, ljubavi, je l sve OK?
- Daaa! Možda ćeš doći po mene jedan dan ranije, ali to je zato kaj mi u nedjelju počinje nova epizoda Bajkera s Marsa i baš bih ju pogledao.
- A ako ti ju uspijem snimiti? – nisam mu imala srca reći da su na moru ustvari do srijede, a ne do nedjelje.
- Onda ne moraš. E, moram ići sad, spremamo se za ''noćni izlazak'', ajde pusa bokić!!

Pao mi je kamen sa srca, pa to je ponovno bilo moje cvrkutavo, veselo dijete. Odmah sam zvala trenera i rekao mi je da je prvo sa svim klincima koji ga zezaju porazgovarao, objasnio im situaciju i zamolio ih da malo olabave. A oko Noe je ostatak dana skakutao i udovoljavao malo njegovim željama i prohtjevima i na kraju mi napomenuo da se jako izmorio.
Ali je uspio!! Zahvaljujući njegovoj brižnosti i trudu, Noah je još uvijek sa klincima na moru, nadam se da se dobro zabavlja kako mi i zvuči kada se čujemo, i stvarno bih voljela da tako ostane do kraja (ne želim coprati pa već sad izjavljivati ''super mu je!'', ''ludo mu je!'', ''više nema nikakvih problema!''). Još je pet dana pred nama. Držim fige i molim Boga da prođu bez problema.

Uživaj ljubavi moja! Voli te mama!

Prethodni članakNajljepši dan u životu
Sljedeći članakJa sam diplomirana kućanica