Tuđi problem

0
48

Ovo je već peti puta da u zadnjih tjedan dana sjedam za komp i hvatam se pisanja. Nije da nemam inspiraciju, ali nemam onaj neki osjećaj mira koji mi je za to potreban.
Vjerojatno se radi o stresu i neprestanoj nervozi koja traje u kontinuitetu već mjesecima. Dok nama stres pričinjava svakodnevnica, računi, dugovi, banke, prevrtanje iz šupljeg u prazno, djeca prolaze kroz svoje stresove koji su jednako intenzivni i pričinjavaju im nemir i probleme.

Enea ide u školu sa djevojčicom koja je, kao i neki slučajevi za koje smo čuli u našoj blizini, dijete s velikim problemom u ponašanju.
Jako je moderno danas govoriti o kojekakvim sindromima i poremećajima, a još je modernije ništa ne poduzimati po tom pitanju i nadati se da će netko drugi nešto napraviti umjesto nas.
Doduše, ja to gledam kao roditelj, a ne kao stručna osoba, no baš kao roditelj proživljavate sa svojim djetetom najteže trenutke kada ste nemoćni zaštititi ga od nekoga tko je neprilagođen, zanemaren, ima problem ovakak ili onakav i onda taj, ili u ovom slučaju ta pojedinka, radi totalni kaos u razredu od dvadeset i nešto učenika, gdje joj se nitko ne usudi suprotstaviti, gdje maltretiranje nije samo psihičko - jer ti svaki dan pljune u pernicu ili knjigu ili bilježnicu, gdje učiteljici pred cijelim razredom kaže''GLUPAČO neću pisati test iz matematike..'', nego i tuče djecu i fizički ih zlostavlja, i to bez iznimke i curice i dečke, a nitko joj ne može ništa.
Ja sam, iskreno, mislila prije, kada bih čula takvu priču, da ljudi preuveličavaju stvari i napuhuju ih, a onda sam se našla u situaciji da mi Saša, putem prema doma, u autu kaže ''Opet je udarila Eneu, iz čista mira!! Ja ne znam kaj da napravimo!'' i šuteći sa grčem na licu i u želucu i on i ja stvarno shvatimo da u takvoj situaciji ne znamo kaj napraviti.
Kakva god pozadinska priča bila, može li biti dovoljna kao opravdanje tome djetetu da mu mi kao odrasli, razumni i ''mudri'' ljudi, puštamo da radi što hoće?!
Može li njena životna situacija, biti dovoljna da naša djeca imaju noćne more, vode borbe u snovima, tj. brane se, ne žele ići u školu, imaju strah od sljedećeg dana i kakav će on biti? Što napraviti?! Učiteljica je u komi, na informacijama plače jer u svom radnom vijeku nije imala takav slučaj i ne zna što da napravi, kaže da je nemoćna, psiholog je uključen od početka, ali nema nikakvih pomaka, navodno je stvar još i gora sada nego u prvom razredu. I što napraviti?!

Taj osjećaj nemoći ubija, taj nemir koji ti ne da spavati...
Kao da te netko drži zatvorenog ukutiji u kojoj se ne možeš okrenuti nego jedva malo pomaknuti. U trenutku imaš toliko bijesa u sebi da bi srušio i školu i grad i sve oko sebe samo da zaštitiš svoje dijete, a onda slijedeći trenutak tražiš neko razumnije rješenje, pa razmišljaš o tome da ga makar premjestiš u drugu školu ili da daš prijedlog na sastanku u utorak da tu malu izbace iz vaše škole...
Pa kada ode negdje drugdje bit će tuđi problem, a ne više naš.

Napisala Monika Toroman mtoroman@inet.hr

Prethodni članakIspod tepiha
Sljedeći članakDala bih sve!