Prijelaz iz vrtića ili roditeljskog doma u školu predstavlja preokret u životu djeteta ali i roditelja, tj. cijele obitelji. Dijete ulazi u sredinu u kojoj će u krugu svojih vršnjaka i u okvirima koje postavlja društvo razvijati, pokazivati i uspoređivati niz svojih osobina.
U periodu pred polazak u školu javljaju se i brojni strahovi, ponajviše roditeljski, a koji se lako prenose na dijete. Upravo ti strahovi mogu pokvariti dane pripreme i polaska u školu, koji bi trebali biti obilježeni radošću i veseljem. Kako bi dijete napredovalo u školi i ugodno se osjećalo u školskom okruženju, važno je da razvije pozitivan odnos prema školi, obavezama koje ga očekuju, učiteljici/učitelju ...
Važnost igre u pripremi za školu
Dok se dijete igra, njegov mozak radi i razvija se. Ono uči, doživljava i proživljava sve kroz igru, te je stoga igra prirodno sredstvo učenja i od iznimne je važnosti za svako dijete. Uloga igre u pripremi za polazak u školu je vrlo bitna jer pomaže djetetu pri usvajanju ponašanja usmjerenog nekom cilju. Kroz igru dijete razvija sposobnost suradnje i usklađivanja svojih želja sa željama drugih, vršnjaka i/ili odraslih. Kroz poštivanje pravila igre uči se kontroli ponašanja, hotimičnoj pažnji, planiranju, improvizaciji (mašta). Dolazi do obogaćivanja govornih sposobnosti što proizlazi iz komunikacije s drugima. Sve su to vještine koje će mu biti potrebne za kvalitetno usvajanje školskog sadržaja, ali i kasnije u životu.
Pripremljenost djeteta za školu
Da bi se dijete što bolje pripremilo zahtjevima škole, potreban je skladan razvoj svih njegovih sposobnosti: motoričkih, socio-emocionalnih i intelektualnih.
U lakšem prilagođavanju i savladavanju novih situacija, više će profitirati dijete čiji roditelj vjeruje u njegove sposobnosti, ohrabruje ga i podržava u savladavanju novih zadataka, te ga uči da je za postizanje rezultata potrebno uložiti vrijeme i trud.
Dijete je od malena važno poticati na aktivno sudjelovanje u zajednici (obitelji) i davati mu priliku da uči na vlastitim iskustvima. Na taj način ono jača samopouzdanje i samosvijest, koja mu je neophodna i u uspješnom školovanju.
Radoznala i samosvjesna djeca uče lakše. Od savladavanja vještine čitanja i pisanja prije polaska u školu, puno je važnije kod djeteta razvijati emocionalnu inteligenciju – sposobnost prilagodbe, samodisciplinu, upornost, optimizam, poštovanje drugih, izražavanje i shvaćanje vlastitih osjećaja, samostalnost, spremnost na suradnju.
Ako roditelj stvara motivirajuće okruženje u kojem se podržava dječja radoznalost, aktivnost, stjecanje novih iskustava, igra i stvaralaštvo, stvara dobre uvjete za budućeg uspješnog prvašića.
Kako može roditelj pomoći pri razvijanju djetetovih vještina potrebnih za savladavanje školskog sadržaja
Za uspješno usvajanje psihomotornih vještina potrebno je sazrijevanje, ali i vježbanje (igre loptom, skakanje preko užeta, penjanje, trčanje, ali i samostalno oblačenje, zakopčavanje).
Psihomotorne vježbe pridonose razvoju motornih vještina, ali i bogaćenju senzomotornih iskustava i funkcija. Prije polaska u školu dijete ne treba znati čitati i pisati, ali bi trebalo imati usvojene neke vještine potrebne za početno čitanje i pisanje.
Kako bi roditelj djetetu olakšao početno učenje čitanja i pisanja, može s njime vježbati:
- vidno razlikovanje - uočavanje manjih razlika među predmetima ili znakovima,
- slušno razlikovanje - pogodne su različite govorne igre, pjesmice, igre sa zvukovima
- usvajanje vremenskih i prostornih odnosa – jučer, danas, sutra, prije, lijevo, desno, ispred, iza
- usvajanje pojma broj - brojanjem predmeta (ne učenjem brojenja napamet)
- opće oblikovanje pojmova - zadaci kao: što se sve može obući, što je sve potrebno za pojedino zanimanje, što sve ubrajamo u pokućstvo i slično
- sposobnost klasifikacije - koje domaće životinje poznaje, voće, vozila te razvrstavanje po klasama, hijerarhiji, svrstavanje predmeta prema boji, obliku, vrsti - pogodni predmeti za ovakve aktivnosti su plodovi, školjke, lišće, gumbi, sličice...
>> Pročitajte isto u kolumni iskustvo "Mame Robot": Škola ili ne – pitanje je sad!?
Prilagodba djeteta na školu ovisiti će i o njegovim socio-emocionalnim kompetencijama, o sposobnosti da bude prihvaćeno u okolini. Dijete koje se nauči nositi s frustracijama i negativnim osjećajima, lakše će se prilagoditi i okolina će ga lakše prihvati, za razliku od djeteta koje nema iskustvo nošenja s frustracijama (pretjerano zaštićivano dijete).
Kako bi potaknuo socio-emocionalni razvoj i osamostaljivanje, preporuča se da roditelj:
- bude dosljedan u svom odnosu prema djetetovim obvezama, stvaranju radnih navika - dijete samostalno posprema igračke, odijeva se, hrani, posprema krevet
- dozvoli djetetu, u određenoj mjeri i situacijama, da uči na svojim pogreškama – dijete koje se previše zaštićuje razvija osjećaj manje vrijednosti
- hvali dijete za sve što je pozitivno učinilo ili barem pokušalo učiniti, a izbjegava kritike i kazne jer one produbljuju osjećaj nesigurnosti, izazivaju strah od pogreške i kazne, te utječu na lošu sliku o sebi
- pokaže djetetu ljubav i poštovanje čak i kad se ljuti na njega - nikad ne kritizirati dijete, već njegovo ponašanje
- objasni djetetu što i zašto želi da ono to učini - npr. "Važno mi je da pomakneš ove igračke jer se bojim da bih mogao/la pasti preko njih", a ne "Napravi to jer ja tako kažem"
- kako dijete ne bi izgubilo interes za neku aktivnost, roditelj ne bi trebao to raditi umjesto njega – ukoliko se dijete samo počešlja, umije, opere zube, posprema svoje stvari..., stječe sigurnost u sebe i ponosno je jer je samo nešto učinilo
- svakom djetetu su potrebne granice i jasna pravila da bi se osjećalo sigurno - u postavljanju pravila i granica treba paziti na uravnoteženost i "pravu mjeru" (nisu dobra niti prekruta niti prefleksibilna pravila)
>> Pročitajte isto: Maria Montessori: 12 bezvremenskih savjeta za učitelje i roditelje
I najvažnije, dajte djetetu do znanja da vaša ljubav prema njemu ne ovisi o njegovom školskom uspjehu.
Autor: Andreja Pravdić, dipl.def. – socijalna pedagoginja, Mala Sova
