Vatromet za godišnjicu

0
183

Godišnjica braka nam je točno za Valentinovo – svih devet godina za redom. Ove godine odlučili smo jeproslaviti malim izletom. «Danas nema kuhanja, idemo na pizzu!» reče muž i suncem mi obasja pune sudopere neopranog suđa.
«Prije pizze ćemo prošetati uz more», druga je izjava koja je izazvala ovacije u našim kamenitim stambenim kvadratima. Jesmo blizu mora, ali nikad nemamo dovoljno vremena isplanirati obiteljsku šetnju uz šum valova. I nema veze što je viroza među nama, što kašljemo i brišemo noseve svakih nekoliko minuta, što nismo spavali od plača malih cura koje se ne znaju nositi s virusom.
I tako krenusmo uhvatiti posljednje zrake valentinovskoga sunca na plavoj plohi istarskoga mora – podignutih ovratnika i jakni zakopčanih do grla. Prijatelj fotograf nas fotkao u raznim pozama – klince kako vise s drveta na hridi iznad mora (srećom, aparat ne hvata moje prestrašene urlike), bebu kako sisa na klupi (potreba ne bira mjesto – obrok uvijek mora biti poslužen na vrijeme; još jednom hvala Majci Prirodi), u laganoj šetnji (i potrazi za barem jednom pizzerijom koja radi i izvan turističke sezone)…
Kad su nam nosevi već bili rumeni od šetnje (ne od izlaganja suncu već od minusa koji su ove godine čest gost i na Jadranu), napokon pronađosmo otvorenu pizzeriju. Veliki klinci gladni i živahni, male cure site i pozaspale u toploj unutrašnjosti kombija. Ručak/večerica za godišnjicu stvarno je bila posebno iskustvo – kako za nas, tako i za konobare koji su u čudu promatrali predstavu. Muž ušao s velikima i naručio pizze, uzeo dva komada u ruku i izašao van – u kombi, odmijeniti Mamu Konja koja je čuvala zaspale princeze. Mama stigla, pojela nekoliko komada i s tanjurom pizze izašla van – odmijeniti tatu da dovrši ručak. U izmjeni glumaca na sceni (kao na pravim svjetskim scenama – radnja se odigrava na dva mjesta istovremeno), zbunjena lica publike i ulet reportera s nosom za vijest: «Ljudi, žena ima otvorenje izložbe, hajdemo!»
Na brzinu smislismo plan za posjet kulturnome događaju: prvo ide muž s velikima i frend da poslika slike – ja čekam da me smijene s mjesta čuvarice malih cura udobno zavaljenih na sicevima kombija. Kad mi stigne smjena, jurnem upoznati autoricu i uživati u «Vatrometu boja» - izložbi slika, stakla i maski u omiljenim nijansama ljubičaste, crvene i narančaste. Mobitel zazvoni već nakon nekoliko razmijenjenih rečenica i osmijeha – cure su budne i «pjevaju zborno», vrijeme je za pokret većih razmjera, idemo doma!
Pravi doživljaj!

Recite vi meni, koja to žena i nakon devet godina braka dobije od muža vatromet za godišnjicu?

Njiiiha!!!

Prethodni članakMinute za sebe
Sljedeći članakRoditeljstvo se (ne)uči