View: Post view - Djeciji biseri

  • O vukovima i babarogama

    U našoj sobi se pojavio pravi pravcati vuk. Ne znam da li je bio iz priče ili iz obližnje šume, samo znam da nije htio otići. Mislia sam, ako je htio pojesti Crvenkapicu i njenu baku, što će ga spriječiti da pojede mene!? Nisam željela ići sama u drugu sobu, mama me morala pratiti i nije me smijela ostavljati samu.
    Ušle bi zajedno u sobu i upalili svijetla, a vuka nije bilo. Izgleda da se plašio svijetla, kud bi inače svaki put nestao? Ili se možda plašio moje mame!? Znam samo slijedeće; kada je ona samnom, njega nigdje nema, jednostavno nestane. Mama je gledala iza vrata i ispod kreveta, a onda sam ja shvatila da je vuk pobjegao u ostavu. Bio je lukav taj vuk, nikako ga mama nije mogla uloviti.
    To ju je jako razljutilo i rekla je da me vodi da vidim pravoga vuka. Došli smo u zoološki vrt i tamo su ležala dva lijepa vuka. Bilo im je vruće kao i nama, uopće nisu uzgledali opasno. Nisam vidjela njihove oštre zube i odlučila sam da ću ih otjerati iz naše sobe. Kada smo se vratili kući, vuk je nestao, a ja sam bila jako sretna. Ali tada se dogodilo nešto još strašnije. Moj mi je nećak rekao da će me zgrabiti baba-roga. Nisam uopće znala tko je ona, ali sam znala da je sada ona ušla u našu sobu.
    Mama je opet gledala pod krevet i iza vrata, ali nije ju pronašla. Tada je rekla da su odrasli ljudi izmislili babu-rogu i da je u stvari nitko nikada nije vidio jer ne postoji.
    Nije mi bilo jasno zašto su je izmislili ako ne postoji, ali mama je rekla da tako odrasli pokušavaju ponekad uplašiti malu djecu. To uopće nije u redu, i mislim da ću i nju istjerati iz naše sobe!!!

    Napisala: Sandra Sabljak

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Karlo ne voli prati zube

    Mama je kupila novu pastu za zube s okusom i mirisom jagode. Bila je tako ukusna, da ju je dječak Karlo radije progutao, nego pristao oprati zube. Mama je pokušala gurnuti četkicu u njegova usta i iščetkati mu zube, ali i te večeri je stisnuo usta i nije ih htio otvoriti. Slijedeće večeri u kupaonicu je uletjela nova četka, pčelica-zujalica koja je zujala kao prava pčelica Maja. Čak je i izgledala poput nje. Ona je uspješno skupljala male i beskorisne bakterijice nekoliko večeri, a onda Karlo ponovno nije htio otvoriti usta. Mama je pozvala u pomoć najdražeg Karlovog lutka „Kruščića“, koji je uspio nagovoriti Karla da opere zube prije spavanja.

    Jedne večeri Karlo se opet pobunio zbog pranja zubi. Ovoga puta mama je zamolila tatu da nazove profesora Baltazara na telefon, kako bi ga pitala za savjet što bi mogli učiniti da Karlu bude lakše oprati zube. To je Karla jako razveselilo, te je on opet pristao oprati zube. Nekoliko večeri su zvali profesora Baltazara i izviještavali ga kako je Karlo uspješno prao zube, ali Karlo više nije želio da mu telefoniraju. To ga je počelo jako smetati. Mama je odlučila da Karlo i ona, zajedno odu na pregled kod zubara. Dok su čekali u čekaonici, neki gospodin u njihovoj blizini se držao za obraz. Bio je jako tužan jer ga boli zub. Napokon je došao na red i ušao unutra. Dok je Karlo čekao da dođu na red, čuo je kako unutra zuji neka pčelica vrlo slično njegovoj kod kuće. Kad je gospodin izašao van bio je zadovoljniji i izgledalo je da ga manje boli. Doktorica mu je pomogla da izliječi svoj zub. Napokon su mama i Karlo ušli u ambulantu koja je neobično mirisala. Mama je sjela na stolac i jako otvorila usta. Doktorica je pogledala mamine zube i rekla da je zadovoljna jer mama im zdrave zube. Tada je pitala Karla, da li želi da pogleda i njegove zube, na što je on pristao.
    Otvorio je usta, najjače što je mogao i dozvolio doktorici da pogleda njegove zube. Nasmijala se i rekla da je zadovoljnazdravljem njegovih zubi i neka ih pere svako veče, a posebno nakon što pojede slatkiše.

    Mama je poželjela nagraditi Karla kad su krenuli kući jer je bio tako strpljiv i hrabar. Karlo je poželio slatkiš, a mama je pristala. Kad su došli kući, Karlo je zatražio svoju četkicu, pčelicu-zujalicu i zatražio da mu se iščetkaju zubi.

    Napisala: Sandra Sabljak sandoradra@gmail.com

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Jastučić za lijepe snove

    Jednog dana, povodom moga rođendana, stigli su pokloni sa svih strana. Razne lutke, knjige i autić, ali najneobičniji poklon bio je mali jastučić!
    Pogledam njegova četiri uha i naslonim glavu na sred njegova trbuha. Za jedno uho jastučića svilena, bila je poruka sašivena; «Slatko snivaj dok ne svane dan, a ja te čuvam i krasim tvoj san»!
    U žaru igre bila sam cijeloga dana i vrlo uzbuđena zbog svoga rođendana. Jastučić sam ostavila i na njega zaboravila.
    Kad je palo veče mama mi reče: «Vrijeme je za krevet, već je sati devet! Lezi na svom novom jastučiću, a ja ću ti ispričati lijepu priču.»
    U mojem neobičnom snu, jezero od mlijeka, a pored njega tata čeka. Kaže da doručak spravlja i da je takav doručak izvorzdravlja! Iznenada me prođu žmarci jer shvatim da u mlijeku plivaju žganci.
    Malo sam se rastužila, al' ipak sam mlijeka popila. Slijedeće večeri rekla sam jastučiću da želim sanjati ljepšu priču!
    Te noći jezero je bilo blatno i smeđe boje i pogledam unutra neki ljudi stoje. Opet sam se rastužila, al' uskoro sam bolje vidjela.
    Mama i tata se slade u jezeru od čokolade! Brzo sam skočila i u njemu se rado smočila. Hvala novom jastučiću što sam sanjala tako slatku priču!

    Napisala Sandra Sabljak sandoradra@gmail.com

    Priča je ilustrirana originalnim fotografijama prvog zagrebačkog modnog salona za bebe i djecu "moj Mali dućan" vlasnice akademske slikarice Đurđice Zelmanović Kraljević 
    www.mojmaliducan.com.hr
    Ondje možete naručiti prekrasnu, ručno šivanu ili pletenu odjeću i potrepštine za djecu - podbradnjake, haljinice, odjela za krstitke, patchwork prekrivače, jastučiće ... sve po želji s apliciranim imenom vašeg djeteta, sve od prirodnih materijala, svile, vune... Uglavnom - dućan iz snova sa stvarima kave bebe i djeca i zaslužuju

    www.mojmaliducan.com.hr

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Tajni život kutije za igračke

    U dječju sobu stigla je nova kutija - žabac, kako bi postala kućica za plišane igračke. Otvorila je svoja vrata i pustila igračke da žive u njoj.
    Svakog dana malena djevojčica po imenu Dora vadila je igračke i nemarno ih bacala po podu ili uporno gurala u kutiju da idu na spavanje.
    Igračke su postale jako nesretne i odlučile su da će se požaliti Dori jer ih tako posvuda razbacuje i ne čuva ih. Jedne večeri igračke nisu bile nagurane u svoju kutiju i ležale su posvuda. Najstariji među igračkama bio je dinosaur i on je pozvao sve životinje da porazgovaraju s Dorom.
    Svi su se složili oko toga. Svatko od igračaka htio je djevojčici Dori reći zašto je tužan.
    Dinosaur je polagano sjeo na Dorin krevet i tiho joj šapnuo na uho da je nesretan kad ga ona jako gurne u kutiju među ostale igračke ili stane nogom na njega. Njegov je vrat jako oslabio i jedva je držao vlastitu glavu, bojao se da će uskoro ostati bez nje.
    Zatim je došla maca-Kity i požalila se da se užasno srami jer nema svoju haljinu i da joj je ponekad jako hladno. Upitala je zašto ne bi mogla sjediti na nekoj polici jer ona ima moć da svijetli u mraku.
    Također je bila žalosna jer joj je počupan jedan brk. Iza mace je u redu već čekala žirafa koja je nekoć mogla svirati lijepe pjesme i note, ali sada je njena baterija visila i vukla ju je za sobom.
    Žice su je stezale i nije se mogla slobodno kretati. I ona se požalila djevojčici Dori.
    Pauk koji je nekoć imao osam nogu, sada je imao jednu manje i sumnjao je da bi se mogao penjati kao prije. Dobra vila, koja je čekala da dobije ulogu u kućnom kazalištu nikako da dobije ulogu i zbog toga se ražalostila. Nije mogla upotrijebiti svoj čarobni štapić, a njena predivna plava haljina bila je uprljana od čokolade.
    Kad je jutro svanulo Dora je pogledala svoje igračke kako leže posvuda na podu i sjetila se kako su tužne. Zamolila je mamu da poprave ono što se moglo poraviti i nježno ih spremila u njihovu kutiju.
    Životinje su bile zadovoljne jer ih je sada djevojčica čuvala.

    Napisala Sandra Sabljak sandoradra@gmail.com

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Lagane laži (II)

    O tome kako je svatko rekao jednu malu laž


    Kraj ljeta. Ono doba godine kad ne znaš jesi li sretan ili nesretan.
    Keka je, recimo, prilično sretna. Uskoro počinje škola, a Keka voli školu više od svega. Nije ni čudo, dobro joj ide. Ima skoro sve petice, točnije, u njenoj svjedodžbi stoji samo jedna četvorka i to iz tjelesnog. Keka nikako ne može uhvatiti, ili ne daj Bože, vratiti loptu. A, kamoli zabiti koševe i golove. To izluđuje njenu najbolju prijateljicu Rotkvićku, kojoj je košarka skoro pa smisao života. I tako Keka jedva čeka ponedjeljak, kada će konačno imati nešto pametno za raditi; izležavanja pokraj rijeke već joj je dosta.
    Za razliku od nje, Krešo bi najradije da ima stroj kojim bi mogao pomaknuti vrijeme unatrag i to baš na početak ljeta. Školu ne voli nikako. Uz to, uskoro će početi jesenske kiše i više neće biti natjeravanja lopte po nogometnom igralištu. Njegovi prijatelji planiraju osnovati bend i Krešo je pristao, iako baš nije muzikalan tip. Nema veze, rekao mu je frend Boki.
    - “Možda nemaš sluha, ali imaš uha.” – Boki se ponosno nasmijao sam sebi kada je to rekao.
    Ne čini se baš kao neki biser mudrosti, ali da znate kako je Krešo nevjerojatno sladak i popularan među curama na Vrlingradskoj školi, odmah bi vam sve bilo jasno. No, Krešu baš briga za svu tu popularnost. Ljubavne priče nisu njegov stil i točka. I tako Krešo jadikuje zbog početka najgoreg dijela godine i jedva čeka – slijedeće ljeto.
    Krešo i Keka se ne znaju. Vrlingrad nije baš veliki grad, ali je dovoljno velik da se ne poznaju baš svi. Keka je nešto načula o tom famoznom Kreši, koji je kao najslađe stvorenje na školi i šire, ali nju to uopće ne zanima. Bolje reći, pravi se da je ne zanima. Odlučila je da se nikada, apsolutno nikada neće zaljubiti, jer svaka ljubavna priča započne sretno, a završi nesretno. To dokazuju bezbrojni primjeri. Samo je u filmovima i serijama sve obrnuto od toga. No, u životu nema sreće na duge staze. Evo, njezini mama i tata, naprimjer. Možda se i vole, ali što imaju od toga, kada se jedva i vide. Tata radi u tri smjene, a kada dođe doma, izvali se na kauč od umora. Gdje je tu smisao, pita se Keka i odmahuje rukom na sve ljubavneponude, kojih, ruku na srce, nije bilo baš puno. Točnije, bila je samo jedna ponuda i to od malog Mirkeca, koji je čak tri godine mlađi od Keke i misli da je ona ljubav njegova života. Samo zato što ga je jednom odvela na sladoled. Činjenica da je to učinila kada je mijenjala njegovu dadilju Ružu, inače Kekinu tetu, Mirkecu nije uopće bitna.
    I tako se Krešo i Keka ne znaju, ali ne znaju oni ni da će se to uskoro promijeniti. A i bolje da ne znaju, jer neće im biti lako.
    Ilustracija: Gordana Ivković

    Napisala Ivana Francišković

    Izdavač Naklada Nika www.nakladanika.hr

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Čudnoliki oblak

    Odlučio jedan oblak da promijeni svoj oblik. Dosadilo mu da šlagu nalikuje, da ga vjetar po svojoj volji oblikuje. Čas poprima obrise zvjerke neke, a odmah potom lik malog, plašljivog zeke. Dosadilo mu isto tako da vedrim danom u njega prstom upire dijete svako. Baš mu je dojadilo da tako bijel bude! Volio bi nekako isprobati uzorke otkačene i lude. Točkice možda ili pruge? Samo da ne nalikuje na oblake druge. Zapravo, potpuno mu je obično postalo da visoko na nebu živi. Oooo, kad bi ga bar na zemlju spustili nečiji prsti pažljivi!
    Jednog olujnog dana, kišom mu je otežalo tijelo tako jako da je zemlju dotaklo. U gradskom se parku za kestenovu granu uhvatio i od ostalih oblaka skrio. Držao se čvrsto sve dok kiša nije stala i skupina se oblaka razbježala. Poderao se malo na grančice sitne i vjetar mu sada pričinja probleme bitne. Radovao se jako što će imati priliku da otkrije sve ono što do sada nije. Pitao se samo kako hladnoći da odoli, kako od prehlade da ne oboli? Onako poderan i neobičan, više oblaku ni sličan. Tko ga je vidio prilično se uplašio. Kao sablast da su ugledali, prolaznici su se razbježali.
    Žalostan je strašno bio, među oblake se vratit nije smio. To je bilo najgore od svega. Lutao je sve dok nije stigao na vrh nekog brijega. A na brijegu dvorac stoljetni. Napušten među žbunjem stoji u taj prohladni dan proljetni. Gleda ga oblak pa sam sebi reče:
    - “Ušuljat ću se u njega kada padne veče!”
    Svoje poderano tijelo skupi u obližnjoj krtičjoj rupi. Sve od ljudi da se skrije i mrak dočeka što sigurnije. Kad spustio se sumrak suri on trkom do dvorca pojuri. A ovaj, kao da je čekao stotinama ljeta da izgubljeni oblak u njega ušeta. Uz škripu, raskrili mu vrata i zagrli ga kao brata. Pokaza mu sve odaje svoje i ispriča priče o godinama što više se ne broje.
    Od tada oblak u dvorcu živi i neka vas ne podilaze žmarci jezivi pri pomisli na duha - to je samo ona bezazlena, bijela, nebeska protuha.

    Napisala i ilustrirala Feodora Gubaš

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Lagane laži (I)

    Spavaj zlato mojeNa početku, a bilo je to jednog običnog dana, Ivana se dosađivala. Pa je počela crtati. U kompjutoru.
    Onda je počela razmišljati o imenima likova koje je nacrtala. Tea, Matko, Ruža, Slavica, Jelica, Vera, Boki… a svi zajedno postali su Smotanci.

    Lagane laži

    Smislila je Ivana da bi ti Smotanci sigurno htjeli živjeti u gradu koji se zove Vrlingrad i da će sve što će im se tamo događati biti jednostavno i komplicirano – smotano.

    Naposljetku se i Ivana preselila u Vrlingrad i još uvijek je tamo. A smotana je ionako bila oduvijek.

    Nakon što su se Smotanci i Ivana nastanili u Vrlingradu, pridružila im se i ilustratorica Goga.

    Nakon toga su se događaji počeli događati jako brzo i to prošle jeseni, kada je smotanka Keka na početku aleje ugledala nešto šokantno…

    Da, šokantno i interesantno upravo toliko da se taj događaj jednostavno morao zapisati i ispričati.

    A ovo što dolje piše, tek je početak.


    “LAGANE LAŽI” priča o malim lažima i velikim istinama
    Prije svega nešto…

    O FACAMA KOJE ĆETE OVDJE SRESTI

    Oni su Smotanci. Žive u gradu Vrlingradu, a to je tu negdje, negdje blizu nas. I vrlo su slični nama. Vole jesti pizzu, gledati bedaste emisije na televiziji i igrati igrice. Oni malo stariji Smotanci su ponekada previše ozbiljni, ali znaju biti i drugačiji. Najveća je vrlina svih Smotanaca to što za razliku od većine nas, oni nešto zbilja i nauče na svojim greškama.

    Pa kako im to uspijeva? Nimalo lako i naprimjer ovako:

    Ovo je priča o jednoj jeseni. Onoj lanjskoj jeseni, dugoj, suhoj i hladnoj jeseni, kada je lišće šuštalo na tlu, a
    Vrlingradom se šuškalo o ljubavi, nevjeri, prijateljstvima i biciklima. A, najviše se šuškalo o lažima...

    (Nastavak slijedi)
    Ilustracija: Gordana Ivković

    Napisala Ivana Francišković

    Izdavač Naklada Nikawww.nakladanika.hr

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Priča o pričama

    Moje cure (Bojana 5, Darija 2) najviše vole kad im pričam priče koje izmislim. Imamo serijal o "Botiju i Kotiju", dva smiješna psića koji žive u svojoj kućici - Boti veseo i razigran - uvijek gubi svoju loptu, Koti - pas koji uvijek zakopava kost za sutra - brižan i organiziran.

    Imamo i priče o "Kitu Bojanu i njegovom frendu Dumboslavu". Dumboslav je kit s bradom i brkovima i najviše voli jesti bagere (ne pitajte. :))

    Trenutno smo na "Koti i Boti 12", i "Kit Bojan - 14. dan). No, to vam sad neću pričati...

    Pričat ću vam nešto važnije... Često ide ona "Pričaj nam priču kad si ti bio mali". I onda ja krenem s pričama koje su bombastične i šokantne. O onom kako sam za četvrti rođendan dobio krepanog miša, ili kad sam pao s drveta i ostao bez zraka, ili kad sam pao na glavu s ljestvi i na tjedan dana zaboravio tko sam. Nakon što sam mislio da sam sve priče ispričao o svojoj mladosti, shvatio sam da nisam ispričao ono najbitnije.

    Počeo sam pričati kako smo stvarno živjeli kad sam ja bio mali. Pričao sam o redukcijama struje, o tome gdje mi je bio vrtić, pa da li sam se bojao ići u vrtić ili ne, koje sam prijatelje imao u vrtiću. Onda o tome što sam radio kod bake dok me je baka čuvala. Kako smo ložili peć i slagali drva. Kako smo išli u lunapark i o djedovoj "čudotorbi". Lijepa i bolna sjećanja podijelio sam s njima. Pričao sam o tome kako sam se potukao u školi - o čekaj, to im još nisam ispričao! Eto ideje! 🙂

    Djeca su i te "obične i dosadne priče" popila jednako otvorenih očiju i srdaca. "Tata, ajde još jednu!"

    Ono čega će se Vaše dijete sjećati su upravo te priče. Ne samo priče o Vama, već i priče o SEBI!!! I to ne samo priče koje pričate prije spavanja...

    Sjećam se kad su meni roditelji pričali o tome kakav sam bio kao mali, što mi se događalo, kakve smo nepodopštine brat i ja radili. To mi je pomoglo da zapamtim detalje izdjetinjstva koje možda ne bih sam upamtio. Ali, priče koje ponavljate, upravo njih pamtite o sebi. One postaju dio Vas i Vašeg sjećanja. Ono što djeci pričate o njima kad su bili mali, djeca će zapamtiti o sebi! (da, čak i ako imaju dvije godine, nekoć su bili još manji i nešto se sigurno događalo što im valja ispričati) Zastrašujuće, zar ne? Što će djeca pamtiti iz najranijih dana ovisi jako puno o tome što s njima ponavljate kroz priče. Možete izravno utjecati na njihov razvoj, na njihovu sliku o sebi, na to kako misle o svojoj prošlosti.

    Hoće li se djeca sjećati svojeg djetinjstva kao sretnog vremena u kojem će uvijek naći spokoj i izvor užitka? Ili ćete im pričati samo kad su bila zločesta ili se polomila u padu s ljuljačke, pa će se sjećati samo boli? Ovisi o Vama!

    No, upravo to što ćete pričati, postati će dio njih. Postati će njihove životne priče.

    PsihoTata

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Ljuskanje boja

    U jednoj šumi na kraju sela živio je mali hrčak po imenu Buzo. Živio je skromno, u maloj kutijici od dječjih cipelica. Nekada mu je znalo biti tijesno jer u tu kutijicu su stali samo mali krevetić, mali stol i dvije majušne stolice. Kutijica je imala prozorčić kroz koji je svojom njuškicom Buzo mirisao vanjski svijet.
    Buzo je bio plašljiv i često bi iz straha provodio dane u svojoj kutijici, bojeći se izaći i sprijateljiti s ostalim životinjama.
    Činilo mu se da su sve životinje ljepše, pametnije , hrabrije i jače od njega. Znao se uspoređivati sa svima, lija je imala prekrasan rep i mogla se ponosno šepuriti prolazeći glavnim puteljkom, medo je bio hrabar i svi su ga se bojali jer je bio najveća životinja, dabar koji je živio u skrovištu kraj rijeke je mogao tako vješto iskoristiti svoje zube i sam sagraditi svoju drvenu jazbinu u kojoj je raskošno živio.
    Buzo se sramio svoje male kutijice, svog malog doma u koji jeuselio kada je netko odbacio stari komad kartona. Tako zatvoren provodio je besane noći razmišljajući zašto on nije dobar, lijep ili sposoban kao svi drugi.
    Rijetko bi izlazio u šumu, a kad bi morao, hodao je pognute glave brzim korakom jer je osjećao kao ga svi gledaju. Kroz glavu su mu tada prolazile razne misli, stalno je razmišljao što drugi misle o njemu. Znao je razmišljati: lija sigurno misli da sam neugledan hrčak koji ima ružno krzno, medo zna da ga se bojim pogledati kako me ne bi uhvatio svojim velikim šapama i zdrobio, dabar sigurno priča ostalim životinjama kako je vidio u kakvoj trošnoj i tijesnoj kućici živim.
    Te misli su Buzi bile nekada toliko teške da je uvijek žurio doma jer se tamo osjećao nekako zaštićenim od svega. Jednu večer je tako bio jako nesretan i dugo je plakao jer je bio usamljen i osjećao se najružnijim i najmanje hrabrim stanovnikom šume.
    Umorivši se od plakanja, oči su mu postale teške i zaspao je za stolom, ostavivši slučajno svoj mali prozorčić otvorenim.
    I tako, dok je spavao, gusjenica koja je pala s jedne od grana drveta kraj Buzine kuće, dopuzala je u njegovu kućicu i ugnijezdila se pod njegove male tople krznene nožice. Osjetivši toplinu koja joj je toliko trebala, ostala je tako spavati do jutra.
    Kada se Buzo ujutro probudio, napipao je nešto mekano, dlakavo pod svojim nožicama. Isprva se prepao. Prvo što je pomislio bilo je da ga ostale životinje zadirkuju i da su mu ubacile neuglednu gusjenicu kako bi mu pokazale koliko je i sam ružan. No uzeo ju je u ručice i zajedno s listom krenuo baciti kroz prozor. Onda je na listu odjednom ugledao kapljicu vode. Znao je da njegov krov ne prokišnjava i pitao se otkud sad ta kapljica. Pipnuo ju je prstom i prislonio na njuškicu. Okusom to nije bila voda, znao je taj okus odnekud, bio je to okus suze. Samo su suze slane. Ali ta suza je bila malena, znao je da nije njegova. PA zar je moguće da još netko u ovoj šumi plače i tužan je?- pomislio je.
    Odjednom se gusjenica počela meškoljiti i tako ga trgnula iz razmišljanja. Polegao ju je na svoj mali jastuk i upitao: Pa što je bilo? Zašto plačeš?
    Zato što sam ružna i sama, nemam nikoga i nitko ne zna kako je to kad si najružniji stanovnik šume. Kako misliš da si ti najružnija? Pa ja mislim da sam ja najružniji.
    Nije istina, ja sam najružnija, mene nitko ne pogleda cijelog mog života. Stvarno? Upitao ju je. Da-odgovorila je gusjenica tužnim glasom.
    Imaš pravo, pa ni ja te nisam nikada vidio.
    To je zato što se skrivam među lišćem, stopim se s njihovim bojama i tako mi je lakše.
    Znam o čemu pričaš, meni je isto tako. Eto vidiš, cijel dane i noći se trudim biti zatvoren u ovoj maloj kućici i izlazim samo kad moram.
    A zašto? Ti si lijepa životinja. Imaš prekrasno krzno. Nije moje krzno prekrasno, ružne je boje i ne sviđa mi se. Ima ljepših životinja. Mislim da pretjeruješ hrčak. Uostalom, smije li znati tvoje ime? Smiješ. Zovem se Buzo. A ti gusjenice, imaš li ti ime? Ja se zovem Kala.
    Kala, imam jedno pitanje za tebe. Jesi znala da se vi gusjenice kad odrastete pretvarate u leptire predivnih boja?
    A čula sam nešto o tome, ali ne vjeruje u to, ne vidim načina dan se iz ovako ružne gusjenice razvije leptir.
    Za to treba vremena, i strpljenja. Stvarno misliš da ću ja jednoga dana biti lijepa ?Pa naravno.
    Nego Buzo, ja imam jednu molbu . Smijem li ja neko vrijeme živjeti tu kod tebe, sramim se izaći ovakva u šumu, a nemam snage za puzati opet uz ono drvo.
    Naravno Kala , ali moramo surađivati, malo ćeš mi pomagati oko kućanskih poslova, na taj način ćemo se družiti. Uostalom, dobro bi mi došao prijatelj, često sam usamljen, a s tobom je baš lijepo pričati.
    I tako su Buzo i Kala počeli dijeliti mali dom. Brzo su se zbližili i postali pravi prijatelji. Imali su jedno drugo, smijali bi se , igrali , čak i plesali skupa na zvukove kiše.
    Jedne večeri su pričali o neostvarenim željama. Imaš li ti neku neostvarenu želju Buzo? Upitala ga je Kala.
    Imam, naravno, kao i svatko. Ali to je samo želja, nema načina da ju ostvarim. Ali ja bih ipak željela čuti koja je to želja.
    Pa ovako, počeo je buzo svoju priču..ja bih želio biti pisac. I pisati čudesne priče o životima svih životinja u šumi. Pa to je prekrasna ideja. Znaš da je naša šuma jedina koja u knjižnici nema knjiga, samo novina, a one nekad znaju biti dosadne.
    Znam. Ali nemam hrabrosti za to. Što ako se ostalim životinjama moje priče ne svide? I ovako sam sav povučen i strašljiv, nikome nisam zanimljiv, imam osjećaj da mi se svi podsmjehuju. Bilo bi me previše sram i morao bih iseliti iz šume. Ne znam kao bih to podnio. Imaš li koju napisanu priču?
    Imam jednu. Ali nije dovoljno dobra i zanimljiva da bih je nekome pokazao. Čuvam ju smotanu na papiriću koji sam pronašao dok sam šetao šumom i skrivena je tamo gdje ju nitko ne može naći.
    Molim te, pokaži mi je, daj da ju bar ja pročitam, ja ću ti iskreno reći što mislim, molila je Kala Buzu.
    Ne. Bolje ne. Želje se i zovu tako jer su neostvarive. Uostalom, nije vrijedno ni da pričamo o tome, već je kasno, a sutra još prije zore ustajem jer moram na put, idemo radije na počinak.
    U redu, odgovorila je tužno Kala.
    Sljedeće jutro kada se Kala probudila, Buze nije bilo, već je bio otišao, krenuo je još za mraka da ga nitko ne vidi jer nije volio prolaziti glavnim puteljkom dok su sve životinje budne.
    Kala je odlučila napraviti nešto lijepo za Buzu i počistiti njihov skromni dom. I tako, dok je brisala prašinu, kraj kreveta je ugledala malu rupu u kojoj je bio smotan mali papirić. Odmah znala da je to priča koju Buzo skriva od svih. Odlučila ju je pročitati. Priča je bila prekrasna, govorila je o njihovom prijateljstvu i sreći koju je ona svojim dolaskom unijela u njegov život.
    Kalu je priča dirnula do suza i čim je počela plakati, njezin dlakavi ljuskasti oklop je počeo pucati i onda je počela poprimati predivne žute i ljubičaste boje. U kratko vrijeme se pretvorila u predivnog leptira. Bila je baš onakva kakvom joj je Buzo obećavao da će postati kad odraste.
    Istog trena je osjetila neopisivu sreću i znala je da mora odletjeti u svijet, njezina želja za slobodom je bila jača. No, bila je istovremeno i tužna jer je došlo vrijeme da se rastane od Buze. Brinula se za njega i pitala se kako će ga ostaviti da opet živi sam. Morala mu je nekako pomoći. Odlučila je uzeti papirić na kojem je bila Buzina priča i ponijeti ga sa sobom, pa je napravila mali smotuljak, omotala priču travkom i objesila je oko vrata. Znala je gdje mora ići i što mora učiniti. Prije nego što je krenula, ostavila je buzi poruku u kojoj je napisala:“ Buzo, tvoje riječi su me oslobodile ružnog oklopa. Tvoja priča mi je podarila boje i hrabrost da odletim u svijet. Hvala ti. Nikada te neću zaboraviti.“
    I tako je odletjela u svijet. Njena prva stanica je bila medina kuća. Medo je bio životinja koju su svi u šumi slušali i kojoj su se svi pokoravali. Pošto je sada bila lijepi leptir, uletjela je u njegovu jazbinu bez straha. Medo je spavao čvrstim snom i Lala mu je kraj kreveta ostavila smotani papirić s Buzinom pričom.
    No, prije nego što se medo probudio, njegova djeca, troje malih medvjedića, dohvatilo se papirića i najstariji među njima koji je već išao u školu ju je počeo čitati ostalima. Svi su pozorno slušali i već dugo nisu bili tako dobri i poslušni. Kad se probudio, vidio je kako sve troje njegove djece sjede i pozorno slušaju najstarijeg brata kako čita priču. Taj prizor ga je tako ganuo da je odlučio pronaći životinju koja je priču napisala i razveselila njegovu djecu.
    Uzeo je papirić od najstarijeg i na poleđini vidio sitnim slovima napisano Buzino ime i adresu. Odlučio ga je potražiti.
    No, kada je došao do njegove trošne kućice, Buzo se još nije bio vratio kući. Odlučio ga je pričekati.
    Već je polako padao mrak, a Buze još nije bilo, no medo je i dalje nestrpljivo čekao. Odjednom začuje neko šuškanje, okrene se i vidi malog hrčka koji se sledio od njegovog pogleda. Buzo je bio toliko u strahu da je počeo trčati...
    Medo uhvati velikim šapama Buzu, na što je Buzo počeo plakati i drhtati. Zašto plačeš? Pa zato što se bojim. Ostavi me i dat ću ti sve što poželiš. Ali ja tebi ne želim ništa loše. Ganuo si me svojom pričom, ne znam kako se stvorila u mom domu, ali mojoj djeci se svidjela. Imam prijedlog za tebe.
    Skupi sve svoje priče i donesi ih sutra u moj dom, a ja ću kao predsjednik šume učiniti sve da iz toga nastane knjiga koja će kružiti po cijeloj šumi i uveseljavati svu djecu.
    I tako je buzo prestrašen i još uvijek u nevjerici skupio priče za koje nitko nije znao gdje ih čuva, čak je i Lala bila upućena da postoji samo jedna, i sutradan otišao do mede. Medo ih je pročitao sve do jedne i odlučio pomoći Buzi. Dogovorili su izdavanje knjige. Hrčak je po prvi puta hodao uzdignute glave. Bio je ponosan na sebe, napokon se i njemu netko divio.
    Kao i svaka druga knjiga, tako je i ova imala svečanu promociju na glavnom putu u šumi. Bio je prekrasan ljetni dan, svi stanovnici su se okupili pošto se vijest o čudu za koje nitko nije znao da postoji vrlo brzo proširila. Buzo je kratko zahvalio svima koji su došli i medi na pruženoj prilici, a u srcu je zahvaljivao Lali jer je vjerovala u njega, prisjećajući se pritom snage njihovog prijateljstva. Nakon što je potpisao i zadnju knjigu, zadovoljno je ostao sjediti i odjednom je u daljini na grani vidio prekrasnog leptira koju odlazi u suton. Znao je da je to Lala. I da, bila je prekrasna...Ali nije imao želju da ju zaustavi, samo je zadovoljno gledao njezin let i uživao u ljepoti njihovog prijateljstva koje je bilo slobodnije i jače no ikada....

    ...Branki, čije me prijateljstvo oslobodilo oklopa i daje mi snagu za svaki idući let i svaku novu priču....

    Napisala Ana Pulek

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Kako je Zemlja dobila vodu i led

    Jednom davno na Zemlji su živjele samo šume i male životinje. Nije bilo mora, rijeka i potoka - svuda naokolo samo kopno na kojem su rasle guste, zelene šume. Drveće je zato imalo vrlo dugačko korijenje koje je sezalo do samog središta Zemlje. Ondje je bila velika plava špilja ispunjena vodom. Tom su se vodom napajale šume i male životinje. Životinjice bi pile vodu što se zadržavala u malim lokvama između velikog korijenja drveća ili s lišća koje su opskrbljivale tanke cjevčice kojima je ispunjeno deblo.
    Svi su bili bezbrižni - drveće je listalo i uspinjalo se u visinu, hvatajući ondje tople sunčeve zrake i zeleneći se iz godine u godinu sve više. Male životinje vrijedno su skupljale šumske plodove i brinule se za čistoću šume. Živjeli su u slozi i međusobnom pomaganju.
    No, jednoga se dana desila katastrofa! Nestalo je vode! Velika je plava špilja u središtu Zemlje presušila! Drveće je polako počelo povlačiti korijenje bliže površini, izvlačeći tako i posljednje kapljice vode. Male su životinje sve više žeđale, strahujući da će šume uvenuti a one uginuti ako se voda uskoro ne pojavi. Već nakon nekoliko dana drveće je počelo vidljivo kopniti. Nesretno što ne može napojiti vlastite razgranate krošnje i zelene listove, smanjivalo se, bježalo od sunčevih zraka pokušavajući sačuvati barem malo vlage. Uplašene životinjice su shvatile da hitno moraju pomoći drveću na kojem su uskoro ostale samo grančice s po jednim jedinim zelenim pupoljkom. Dani su prolazili, a životinje su izmorene razmišljanjem i žeđu, polako kopnile gledajući šume kako venu.
    I upravo kad su svi već mislili da je svemu došao kraj, suha se zemlja počela cijepati na usjeke. Isprva su pukotine bile male, a zatim su se produbljivale i širile, sve do pravih kanjona. Iznenađene i uplašene, životinje su se oprezno približavale rubovima dubokih tamnih usjeka. Po prvi su put mogle zaviriti u tajnovitu utrobu Zemlje, plavu špilju iz koje im je dolazila voda. Već pri samom pogledu na negostoljubivo grotlo srce im je obuzela neka hladnoća. Znale su - moraju poći tim usjecima do samog središta Zemlje i ponovno pronaći vodu. Moraju spasiti šume i vlastite živote, moraju biti vrlo, vrlo hrabre... Jedna po jedna životinjica, noći i noći u hladnom kanjonu, bez vode i svjetlosti, hrabro se spuštala prikupljajući i posljednju snagu. Bile su vrlo umorne i iscrpljene kad su napokon stigle do velike plave špilje koja je nekada bila ispunjena vodom. Jedino što ih je dočekalo bila je gusta plava magla. Toliko gusta da su svojim vlažnim njuškicama jedva mogle udahnuti nešto ledenog zraka. Toliko plava da nisu vidjeli ništa pred sobom. Valjalo im je ići dalje, proći kroz plavu maglu i pronaći vodu. Hrabrile su se mislima na olistale šume, tople sunčeve zrake i lokvice vode među korijenjem drveća. Polako su se oporavljale od žeđi i iznemoglosti i sa sve većom vjerom koračale naprijed. Tako su stigle i do velike prozirne ploče. Čim su zakoračile nožicama na tu ploču osjetile su strašnu hladnoću, kakvu nikada do tada nisu osjetile.
    Ploča je bila velika, hladna i debela, a pod njom je bila zarobljena voda! Prelijevala se i bijelom pjenom svojih zarobljenih valova nečujno dozivala upomoć, ali je nije imao tko čuti - ledena je ploča branila zvukovima da izađu. Bilo je strašno biti zarobljen pod ledenom pločom, plakati tihim kapljicama, a da te nitko, baš nitko ne čuje.... Životinjice su stale na ledeni rub i gledale vodu. Nisu znale kako bi joj pomogle kad nikada nisu vidjele led i toliko vode na jednome mjestu! Bile su uistinu prestrašene. Onaj tko je zarobio moćnu vodu mora da je stvarno strašan! Počele su istraživati ledenu ploču, tražiti tragove, pitajući se tko je gospodar tog ledenog kraljevstva. Nakon dugog traganja, kad su im se nožice već bile gotovo smrzle, napokon su ugledale veliki dvorac. Stajao je na samom kraju ledene ploče. Bio je tako bijel da su životinjice morale prekriti oči da ih bjelina ne zaslijepi. Hladnoća koja je dolazila iz dvorca bila je tako velika da su pomislile kako su upale u strašnu oluju iz koje se nikada neće izvući. Stišćući se čvrsto jedna uz drugu, hrabre su životinjice ipak ušle u dvorac. Živahnim su očima brzo pretraživale ogromnu bjelinu, nadajući se da će uskoro ugledati nešto što bi im pomoglo da oslobode vodu iz ledenih okova. Uskoro su stigle do ledene dvorane u kojoj je puhao strašan vjetar. Stisnuvši se još čvršće jedna uz drugu, životinjice tiho zaskvičavše od zime.
    Na taj tihi zvuk vjetar u dvorani je naglo utihnuo - kao da osluškuje tko se to usudio ući u njegovo vjetrovito kraljevstvo. Začuđene male životinje širom otvoriše oči: na sredini dvorane, okružena tišinom, stajala je ogromna prozirna kocka. Prestrašeno, dršćući od zime i straha, ali i znatiželjno, prišle su njezinim ogromnim bridovima i njuškicama polako istraživale hladnu površinu. Slutile su da se u toj kocki krije tajna kako osloboditi vodu. Dugo su stajale oko ledene neprijateljske kocke i pokušavale proniknuti u njezinu tajnu. Bivalo je sve hladnije, vjetar kao da je namjerno zamrzavao svoj dah, uvlačio svoje ledene prste ispod njihovih tankih krzna i ledio i posljednju nadu u njima. “Nikada nećemo uspjeti osloboditi vodu! Drveće će umrijeti tužno, sasušeno, a mi smo krive za neuspjeh!”, razmišljale su tako male životinje i prvi puta počele zaista jecati, tiho skvičati, ispuštajući zvukove pune bola, zvukove koji bi rastopili svako srce... Kako su to bili jedini zvukovi u Zemljinoj utrobi, počeli su odzvanjati odbijajući se o ledene zidove, tutnjati ledenom dvoranom i potresati cijeli ledeni dvorac! Led je opasno zveckao svuda uokolo, prijeteći da će razrušiti dvorac!
    Samo je debela ledena ploča bila čvrsta i nemilosrdno čuvala tako potrebnu vodu. Bilo je uistinu strašno, ali se male životinje više nisu bojale. Pomirile su se sa svojom sudbinom - bile su spremne umrijeti na toj ledenoj ploči, zauvijek gledajući u zarobljenu vodu, zauvijek zaspati sanjajući olistale šume i sunčeve zrake...
    No, tada se dogodi nešto zbilja čudno! Cijelu dvoranu, cijeli dvorac i cijelo podzemno ledeno kraljevstvo zatrese strahovito zijevanje! Da, zijevanje, kao da se upravo budi netko silno pospan i silno velik, toliko velik da ga je nemoguće sagledati samo jednim pogledom! Životinjice prestrašeno zadrhtaše i pogledaše se upitnim pogledima: “Tko bi to mogao biti?” Na njihov neizgovoreni upit u taj čas stiže i neizgovoreni odgovor, kao snažan glas u njihovim glavama: “Ja sam Iskon, veliki gospodar Zemlje, svega što je na njezinoj površini i u njezinoj dubini, njenih biljaka i životinja, zraka koji udišu i vode kojom se napajaju! Silan sam i moćan, toliko velik da vam se ne mogu ni pokazati jer me ne biste mogle niti sagledati svojim sitnim očicama!”. U taj čas sve se životinjice ponizno pokloniše velikom Iskonu, njihovom dosad neviđenom i nečuvenom Gospodaru. Više se nisu bojale, znale su da imaju kome ispričati svoju priču, da postoji uho koje će ih saslušati, glas koji će im dati odgovor i Gospodar koji će im pomoći. Jer, ma koliko bile malene, i one su dio Njegovoga kraljevsta i On će im sigurno pomoći. Radosnim su glasovima, cijukavo i uzbuđeno, počele priču o ljepoti olistalih šuma i slasnim gutljajima u žednim grlima. U očima su im caklile slike koje su ponijele s površine, kada je šuma još bila prekrasno zelena i sunce se probijalo kroz njezine krošnje.
    Iskon je saslušao cijelu priču i tronutim glasom se obratio životinjicama: “Oprostite, samo sam zadrijemao na trenutak-dva, možda nekih stotinjak godina... Stvarno nisam znao da je voda zarobljena... Vi ste doista hrabra stvorenja kad ste se usudili doći čak ovamo, u hladnu dubinu i zatražiti vodu! Doista ste postojani u svojoj namjeri da pomognete drugim živim bićima kad se ni u najgorim trenucima niste predali nego ste vjerovali da ću vam pomoći. Zaslužili ste da voda ponovno dođe na Zemljinu površinu, ali ne samo u njezine biljke, već da poteče u potocima i rijekama, napuni jezera i nepregledna mora i zauvijek ostane s vama!” Kako je glas izgovorio te riječi, tako se ledena ploča započe topiti, voda zažubori najljepšim zvukom što su ga životinjice ikada čule i jurne prema površini Zemlje! Na svojim je uskipjelim valovima nježno nosila male životinje kroz sve duboke usjeke, procijepe i kanjone do same površine Zemlje. Veselo je žuborila u potoke, rijeke i mora. Drveće se ponovno probudilo, njegovi se pupoljci napojeni vodom razlistali najzelenijom zelenom bojom. I male životinje vratile su se na zemlju.
    Danas, mnogo, mnogo godina nakon toga na Zemlji postoje mnoge male i velike životinje. Ali nisu zaboravile na hrabrost svojih predaka, kao ni na obećanje koje su dali Iskonu da će se savjesno brinuti za sve što im je nesebično dao - druge životinje, biljke i vodu. Jedan je dio Zemlje i danas prekriven debelom ledenom korom, ali ona više nije strašna - na njoj žive druge životinje, na njenu površinu dolaze tople sunčeve zrake i postoje jezerca na kojima voda žubori i napaja sve koji su žedni.
    Tako je Zemlja dobila vodu i led, a sva živa bića su saznala da se o njihovoj planeti brine Iskon, brižni gospodar koji samo ponekad odrijema na trenutak-dva, kojih stotinjak godina...

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
« »