View: Post view - Djeciji biseri

  • Bioteka pomaže u stvaranju malih znanstvenika - prijavite se!

    bioteka_2Udruga Bioteka poziva sve osnovnoškolce da nam se priključe u ciklusu radionica „Bioteka u pokretu!". Svaki ponedjeljak u veljači i ožujku od 18.30h, nalazimo se u Centru za kulturu Trešnjevka. Najbolje darujemo besplatnom radionicom!

    Ovaj puta za vas smo pripremili malo iznenađenje. Pogledajte na stranicama
    www.biologija.com.hr
    (snađite se 😉 koje radionice tada za vas pripremamo, izaberite onu koja vam se najviše sviđa i pošaljite nam obrazloženje zašto bi baš išli na tu radionicu.
    Odgovore možete poslati u pisanom, foto ili video obliku na e-mail:
    kristina.duvnjak@biologija.com.hr do 30.siječnja 2013.

    Najbolji, najmaštovitiji, najsimpatičniji ili „najbiološkiji" odgovor nagrađujemo besplatnim „upadom" na traženu radionicu!

    Sretno svima!

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • p.s. Ne zaboravi ljubav

     

     

     

    Kod mene ništa posebno. Učim napamet zakone i propise, pravilnike i statute za stručni ispit, već drugi put u životu. Mislim da to nije fer, ali kao što kažu pametni ljudi: „Ne dao Bog većeg zla!“
    Inače, misli mi lete i teško se koncentriram, a kako je u zdravomtijelu zdrav duh dobro su mi došle nogometne aktivnosti mojeg Prvorođenog.
    Često u zadnje vrijeme vikende provodim na nogometnim igralištima i gledam utakmice. Ne samo subotom, nego i nedjeljom.
    [bg_faq_start] Teletsbis za nogomet
    Teško je ne podržavati dijete u onome što voli, a još teže je podržavati sebe da zavolim ono što ne volim.
    Ipak, možda ne bi bilo loše da ponekad, barem na utakmicama gdje ima roditelja koji razumiju i vole nogomet, mogu šutjeti. Ali ne mogu, pa kažem svakakve gluposti.
    Nakon što me jedna mama prozvala „teletabisom“ za nogomet (ipak sam više tele nego tabis!), odmah poduzimam korake da mi sin ne bi bio istraumatizirani, nego normalni nogometaš i pitam svoju nogometnu nadu je li mu neugodno što se njegovoj mami rugaju.
    "Nije. Pa, ne rugaju se meni, nego tebi!" - dočekao me odgovor.[bg_faq_end]
    Nauka zvana roditeljstvo
    Drago mi je da dječarac nije bezveznjak, nego nogometaš siguran u sebe pa dijete rezonira zrelije od mame.
    Cijelo me vrijeme, zapravo, u tom mojem angažmanu oko aktivnosti djece nešto smeta.
    Ne znam točno što, a kako previše toga moram držati u glavi, odlučila sam popisati činjenice:
    1. Oko djece se radi nauka.
    2. Volim svoju djecu neizmjerno kao i svi roditelji koje poznajem, iako me srce boli jer znam da postoje i oni koji svoju djecu ne vole.
    3. Od roditelja se vrlo često rade državni neprijatelji, pa se analiziraju njihove namjere, postupci, njihova ljubav za djecu, tonalitet kojim se obraćaju djeci, analizira se postotak krivice roditelja za to što su djeca ovakva ili onakva.
    4. S druge strane, roditelji vrlo često sumnjaju u ispravnost odluka učitelja, profesora, teta u vrtiću i trenera.
    5. S jedne strane, roditelji se žale što ih se stalno usmjerava, upućuje kako da odgajaju vlastito dijete, proziva za krivi odgoj, za sve što je pogrešno u društvu, a s druge strane oni isto to rade učiteljima i odgajateljima njihove djece.
    6. Preispituju se tako, unakrsno, odluke, kriteriji o ocjenjivanju,radno vrijeme učitelja i roditelja, tko više radi i tko s djecom provodi koliko vremena, pišu se tužbe i izgovaraju se žalbe.
    Tko tu kome (ne)vjeruje?
    Tko tu kome ne vjeruje ili zašto nitko nema povjerenja ni u koga?
    I, kako se to dogodilo meni?
    Naravno da se vraćam na svoje djetinjstvo. Tamo sam bila i to sam odradila.
    Znam da su sad drugačija vremena.
    I da se sve mijenja.
    „Stalna na tom svijetu samo mijena jest!“

    Sa mnom nitko nije osmišljavo nedjeljne izlete, ni razgovarao o promjenama u prirodi. Nitko nije sa mnom u kinu odgledao na desetke crtanih filmova i poslije ih analizirao.
    Mojem su tati, recimo, ocjene bile važne, ali nije rješavao moju zaključnu jedinicu iz engleskog na polugodištu 2. srednje, to sam odradila sama i nije mi bilo lako. On je samo očekivao rezultate.
    Ne znam puno roditelja koje svoje srednjoškolsko dijete (o osnovnoj školi neću ni govoriti!) pušta da se samo bori, da samo uči, piše referate, ispravlja ocjene.
    Neću ni govoriti o tome da sam kroz srednju školu, preko tjedna, živjela kao podstanar u drugom gradu.
    Iz današnje perspektive moji se roditelji, čine pomalo kao čudaci.
    Možda najviše zato jer su tako silno vjerovali i učiteljima i profesorima i meni.
    Ili im je bilo svejedno? Ne bih rekla. Oni su redovito išli na informacije, roditeljske i slično, ali nekako se znalo da ostalo moram sama.
    Kako to da sam ja znala, sve to vrijeme, da mene ti „čudaci“ vole najviše na svijetu?
    Je li to dobro i mogu li tako i današnji roditelji, odnosno što je uzrok, a što posljedica tog nevjerovanja i pretjeranog uplitanja u stvari u koje se možda ne bi trebali jedni drugima toliko uplitati.
    Tito - revolucija - mir
    I nije meni bilo baš lako i jednostavno sve sama: i ispravljati ocjene i zbrajati prosjek ocjena i odgovarati za višu ocjenu i moliti prijateljicu da mi objasni ono što njoj ide bolje i slično.
    Ali nekako je sve to išlo, možda i zato jer sam znala i bila uvjerena u to da me mama i tata vole.
    Bez obzira na to što nisu dolazili na sve moje recitatorske priredbe u školi i uopće nisu reagirali kad sam pobijedila na natjecanju "Tito – Revolucija - Mir" u sedmom osnovne, a nisu ni doživjeli moje ispisivanje iz glazbene kao atak na njihove osobnosti.
    Ispisali su me jer mi se nije dalo vježbati.
    p.s. Ne zaboravi ljubav
    Možda su mi sve skupa dva-tri puta rekli da silno vjeruju u mene i da su na mene ponosni.
    Sad nisam više sigurna koliko je dobro moje stalno i hvaljenje i poticanje.
    I dok smo, moja najdraža knjižničarka i ja, ove jeseni, na raznoraznim knjižničarskim skupovima govorile otprilike ovako: vremena se mijenjaju i mi knjižničari trebamo ići u korak s globalnom informacijskom infrastrukturom, ali pritom ne smijemo izgubiti dušu...možda bi sve ovo napisano moglo reći i ovako:Vremena se mijenjaju i trebamo ići u korak s globalnim promjenama u društvu, ali ni u kojem trenutku ne smijemo prestati vjerovati jedni drugima, ni jedni u druge, i nikako ni u kojem trenutku, dok hvatamo taj korak s promjenama, ne smijemo zaboraviti na ljubav!

    Napisala Draženka Robotić

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Dani ajvara, pekmeza i šljiva

    Okružena rujansko-listopadnim mirisima, prolaze mi dani ajvara, pekmeza od šljiva i ostale zimnice kroz nos, a ja od spomenutog nisam napravila baš ništa. Ne znam računa li se džem od kupina koji sam radila u kolovozu, a kojeg smo odavno pojeli.
    Ali te mirise koji se šire po dvorištu, a dolaze iz kuće naše bake M. baš nekako volim.

    Uvijek se raspišem uoči nekog važnog mi događaja. Nisu to dani, ajvara iako sam s njima započela pisanje, nego hrabro kročim prema devetoj godišnjici braka. Nije okrugla, ali je vrijedna spomena. Događaj koji, između ostalog, povezujem s mirisima pečene paprike i raznih pekmeza.
    Romantično-idilično ozračje za taj će dan sigurno izostati jer Bolji Polovac i nije neki romantičar. Sva sreća pa sam kroz ovih devet ljeta to uspjela i prihvatiti.
    A nije to ni neka velika brojka kakvom se mogu pohvaliti moje prijateljice ili susjede koje suvereno vladaju dvadesetinekom godinom bračnog staža, ali je proživljeno vrijeme bilo dosta temperamentno, pa ga je teško zaboraviti baš i da hoću.

    Navodno bi brak trebalo njegovati i održavati kao, recimo, vrt, a glavna zadaća svakog vrtlara je svjesno promatrati i uočavati kako priroda diše i brinuti se o napretku plodova. Ne želim procjenjivati koliko smo Bolji Polovac i ja dobri vrtlari, ali svoje smo plodove uspjeli uzgojiti i donekle podići.

    Kad se sjetim da sam već na vjenjčanju bila trudnica i da smo od dvije male bebe za devet godina došli do golmana koji svira tamburicu i folklorašice koja pjeva na francuskom, čini mi se da je naših devet godina trajalo puno duže od devet godina.
    Od bebe, koja nije spavala tri godine skoro ni jednu noć bez plakanja i kojekakvog cendranja, došli smo do školarca kojeg ujutro ne možete probuditi. Bojim se i pomisliti do čega ćemo stići za još devet godina.

    Uglavnom, bili smo Bolji Polovac i ja poprilično zaposleni sve te godine pa smo solo izlaske u kino, na koncerte i u kazalište ostavljali za bolje dane.
    Trebalo je dvaput prohodati, dvaput naučili voziti bicikl i dvaput proplivati, (rolanja se neću ni prisjećati!), dva smo puta proživjeli odvikavanje od pelena, odradili smo dva privikavanja u vrtiću i jedan upis u školu, bezbroj trčanja po parkovima i penjanja po drveću i isto toliko odigranih društvenih igara! (Ovim putem zahvaljujem Drugorođenoj što me je naučila igrati Mau-Mau!).

    I, naravno, nemoguće je zaboraviti vikende provedene na pedijatriji dežurnih bolnica, kamo bi odlazili u totalnoj panici i svaki se put vraćali doma zahvalni na bezazlenosti bolesti radi koje smo išli.
    Moram napomenuti da skidam kapu svim majkama i očevima koji raspolažu s većim brojem plodova ljubavi, pa samim tim i većim žrtvama i većim brojem neprospavanih noći, privikavanja i nicanja zubi te odlazaka dežurnim liječnicima noću u vrijme kad društveni život buja, a vi ko zadnji luzeri idete iz bolnice s upalom uha ili nečim sličnim.
    I svaki se put tješite onom starom:"Uvijek može gore!"
    Burno i žestoko, a sad vidim i nekako prebrzo, prošlo je devet godina... Nisam se uspjela ni okrenuti, pa onda ni vidjeti koliko je tu bilo nezadovoljstva, nemira i suza, teških situacija i nerješivih problema, a opet toliko neizrecive ljepote i smijeha, bezgranično puno topline, radosti, ljubavi i veselja.
    I kad vam se čini da je život baš lijep, kao i onda kad pomislite da u njemu ima više ružnog nego lijepog, lakše je kad imate uz sebe nekoga tko s vama uređuje vrt, sadi gredice, zalijeva ih i dijeli brige oko plodova.
    Kad uz sebe imate onoga koji manje priča, ali puno više čuje.

    Napisala Draženka Robotić

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Četrdesetogodišnjakinja

     

    Još koji tjedan i navršit ću 40. Svi oni četrdesetogodišnji starci, postat će moji vršnjaci.
    I stalno mislim na ono što je napisao Selimović: "Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje."

    Nemam ja nekih posebnih želja, ali i dalje sam sklona razmišljanju i pretjeranom analiziranju svega. Dok razmišljam o tome što sam i tko sam, dok donosim odluke i usput kršim jedino obećanje koje se smije kršiti ---- ono u vezi s dijetom --- razmišljam i o tome što ja to želim s četrdeset
    U okruglom tijelu okrugli stavovi
    Nekako mi se čini da mi je, osim zdravlja, najvažnije biti zadovoljna sa sobom, takvom kakva jesam.


    I, odmah, analiza ide dalje: tijelo mi se zaokružilo, a i stavovi su mi okrugliji nego prije.
    I takva okruglasta sve se manje borim da budem u pravu jer vidim da se s rogatima ne isplati bosti! Plačem na sretne završetke urnebesnih dječjih filmova. Imam bol u lijevom ramenu i stalnu potrebu prigovarati Boljem Polovcu jer mrvi kruh po kuhinji.
    Paničarka sam sa snažnim osvrtom na nezdravu hranu kad sam u totalnoj panici. Jedva čekam da mi djeca odrastu da mogu ostati sami doma, a ja otići u kazalište ili gledati normalne filmove.
    Želim, povremeno leći i buljiti u jednu točku na stropu, a da mi pri tom nitko ne postavi 10 pitanja u 10 minuta na koja ja imam moralnu, majčinsku i ljudsku obvezu i odgovoriti.
    Dosta sebično pa se pitam mogu li ja, zbog svega navedenog, biti zadovoljna sa sobom?
    Mama vozi polako...
    I tako lamentirajući, prilazim autu i odlažem stvari. Prvo Drugorođena, onda do škole po Prvorođenog i sve nekako polako. Kod mene je sve polako osim kad se radi o vožnji auta.
    Da, zaboravih napomenuti: imam četrdeset i užasno vozim. Ostali vozači s kojima se srećem silno su mi zahvalni kad na raskršćima konačno skrenem.
    Tješi me to da su mi djeca još mala, pa se barem pred njima ne brukam. Ne kuže oni da "kojom ulicom njihova majka prođe, tu trava ne raste".
    Za njih male sam, valjda, još uvijek: velika, pametna i nepogrešiva!

    Vozimo se tako nas troje: ja koncentrirana na cestu, dječica na stražnjem sjedalu, šutimo, a šutnja je vrlo često zlato i meni vrag ne da mira pa započinjem razgovor.
    „Znate, djeco, što ja želim?“
    „ Što?“ čuje se sa stražnjeg sjedala.
    „ Želim da i vi i ja budemo sretni i zadovoljni u životu. Da budemo onako skroz zadovoljni sa sobom!“
    „Mama, a što točno znači to zadovoljan sa sobom?“ pita me Drugorođena.
    „Pa, to ti je kad si sretan zbog toga kakav si i što imaš i ne tražiš više.“ „Na primjer, ti si dobra prijateljica i sestra i zbog toga si zadovoljna sa sobom.“
    „Ahaaa“ pomalo začuđeno će Drugorođena, „ pa to, onda, znači da ti nisi zadovoljna sa sobom. Ni sretna.“
    „Zašto?“ pitam zbunjeno.
    „Pa kad ne voziš dobro. Stalno nam svi trube. Pa onda nisi zadovoljna sa sobom.“ „A još si se prije zabila u rinzol ispred vrtića!“ ko navijena će Drugorođena i ne posustaje.
    „E, da, i još si rekla da se nisi zabila, a ja sam išao provjeriti i vidio sam da jesi.“ poklopi Prvorođeni.
    I još doda:“Znači da si nam lagala, a ne znam jel možeš biti zadovoljan sa sobom ako lažeš!“
    Dvije glave za poželjeti...
    Tup. Ne, nisam se zabila u auto ispred, samo sam zašutjela. Priznajem, čak sam malo i uvrijeđena.
    Stajem na semaforu i pogledam u retrovizor. Sjede iza mene dvije malene glave koje me svakodnevno mijenjaju i od kojih učim o sebi, o drugima i o onome što zovemo život!
    Na jednoj glavi spojene obrve i najljepše klempave uši koje sam ikad vidjela. Na drugoj glavici bistre plave oči iz kojih isijava prkos, i, kao prstom utisnuta točka, malena usta.... i preplavio me snažan val ljubavi.
    I tko bi normalan bio nezadovoljan kad iza sebe ima ovakvu ekipu?
    S 40 je krajnje vrijeme da beskrajno volim sebe i sve svoje mane jer ljubav za ove sa stražnjeg sjedala od mene čini bolju osobu.
    I što mi preostaje drugo nego u četrdesetima citirati onoga koji je zadovoljan sa sobom (iliti Boljeg Polovca):"Meni je život baš lijep!"

    * I tako je naša Mama Robot svoju rođendansku briju započela citiranjem Meše Selimovića, a završila citiranjem svog Boljeg Polovca. I sada je potpuno jasno da je skroz u pravu kada kaže da se s četrdesetom stavovi zaokruže!!!!

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Škola i školica

    Kao mala sam se najradije igrala škole. I školice. Kod podjele toga tko će što biti, nisam uvijek bila učiteljica, ali sam to uvijek željela. Jer, odmah uz bok doktora i velečasnog je, a tko drugi, nego učitelj.
    Osim u igri i u mojoj su obitelji škola, učenje i zadaća uvijek bili na prvom mjestu. Čim bi sestra i ja došle iz škole prvo se pisala zadaća i tek onda se igralo, družilo i pomagalo po kući i oko nje.
    Već sam u srednju krenula u maniri Ivice Kičmanovića, pa onda studentske dane provela ko "student sa strane" i svašta sam učila i bubala i tek sad vidim da su rupe u mojem znanju duboke. 
    Kako biti mama?

    Koliko je toga što nas nisu učili. Nigdje se ne uči o tome kako biti mama, supruga ili domaćica... Eventualno smo mogli nešto slično tome naučiti na satovima domaćinstva. Iako, koliko se sjećam, na tim sam satovima samo savladala šivanje gumbi. A da se svako znanje jednom isplati to vidim danas dok stručno, Boljem Polovcu, šivam gumbe koji mu stalno ispadaju s radnih odijela.
    Patetično peglanje
    I što mi drugo preostaje nego hvatati usputna znanja, koja mi trebaju za svakodnevno preživljavanje, od iskusnijih kolegica i prijateljica i patetično, kako samo ja znam, pričam o tome da više ne mogu!
    Samo, tko će mi to vjerovati kad me evo, baš neki dan, Bolji Polovac našao kako, onako totalno opušteno, ležim na krevetu, a patetično sam objavila da idem peglati....
    I ne mogu vjerovati da je ušao u sobu baš u trenutku kad sam na dvije minute, male dvije minutice, predahnula od posla...
    i ne razumijem zašto je uopće ulazio u tu sobu kad zna da ja tu peglam. I sad nek mi netko kaže da se ne treba zaključavati u sobu!
    Jezične radionice ili dan otvorenih vrata?


    Mislim si, kad mi već domaćinstvo ne ide od ruke, možda da pokušam nešto s djecom. Drugorođena je počela pokazivati zanimanje za slova, pisanje i slično, pa sam ja, kao svaka prava mama i još k tome stručna osoba za jezik naš hrvatski, odlučila odmah organizirati radionice na kojima bismo o jeziku i učili.
    Radionice su, u današnje vrijeme, dosta popularan način rada, pa zašto i mi ne bismo bili popularni. Uloge sam podijelila prema sposobnostima i vlastitom nahođenju, ali sve je u jednom trenutku otišlo u krivom smjeru. Sad mi se čini da sam umjesto radionice trebala imati dan otvorenih vrata.
    Pisanje za par deka "posebne"
    I ne mogu, a da se ne sjetim sebe kad sam bila predškolac. Mene je, prije polaska u školu, slova učio pisati djed Tomo. Nisu to bile prave radionice ko današnje, ali motivacije nam nije falilo. Djed me motivirao za pisanje obećanjem da će mi kupiti nekoliko dekagrama salame, ako napišem točno njegovo ime. Možda ovo i zvuči pomalo čudno, ali s druge strane, nek se javi onaj koji ne bi za pola kile posebne, zimske ili jegera pisao slova?!
    Ispala iz igre...
    A trideset pet godina poslije, evo mene, gdje svoje dijete učim pisati. Istina, ne nudim ništa za pojesti, ali nudim svoju stručnost na području slova i pisanja, pa valjda zato i doživljavam totalni fijasko!
    Drugorođena me, naime, ignorira, ne želi pisati jer joj je to glupo i dosadno što mi ona i kaže te zahtijeva da se stariji brat i ona igraju škole. Mala, naime, želi da ju Prvorođeni uči slova.
    Nije mi drago i osjećam se malo glupavo pa protestiram (ipak sam ja godinama studirala jezik i valjda o tome znam više...), ali oni ne slušaju moje proteste i ulogu voditeljice radionice dobio je Prvorođeni.
    Spremačica i ravnatelj????
    Nova postava u kojoj mene nema. Prvorođeni je učitelj, a Drugorođena učenica. Ja sam dosadna. Ustajem od stola i odlazim do sudopera prati suđe. Što mi drugo preostaje?
    Odjednom mi Prvorođeni prilazi (a ja presretna jer mislim da ipak trebaju moju pomoć!) i kaže: „Mama, ajde ti budi spremačica kod nas u školi! Znaš, treba nam postaviti ploču, a mi ne možemo!“
    „Pa, pitaj tatu nek vam postavi ploču. Ja imam drugog posla!“, odgovaram s prikrivenom ljutnjom u glasu. Na što Prvorođeni spremno odgovara:“Pa, ne može tata, on je ravnatelj u našoj školi!“
    Pokunjeno donosim ploču i postavljam je na mjesto gdje je djeci dostupna, pripremam kredu i spužvu i škola može početi! Zaobišlo me mjesto učiteljice, ali, ipak, drago mi je da mi je muž ravnatelj! Nadasve lijep osjećaj biti ravnateljeva supruga!
    Školska idila nije dugo trajala i ko u svakoj pravoj školi došlo je do sukoba. Između učitelja i učenice. Posvađaše se, potukoše se i rasplakaše!

    Očiju prepunih suza došla mi se Drugorođena požaliti da ju brat tjera da piše ono što je njoj dosadno, Prvorođeni se požalio da ga je sestra fizički napala jer joj je dosadan i da neće ništa pisati što joj on zada. Slušam ja njihove optužbe, argumente i protuargumente i mislim si da je vrag uzeo šalu.
    Ne znam, ipak je tu bilo fizičkih obračuna, a to ja ne mogu rješavati. Još uvijek sam i malo povrijeđena i kao da mi je malo drago što im ne ide baš najbolje, spremno odgovaram: "Djeco moja, ja vam tu ne mogu ništa. Morate ići kod ravnatelja, nek on to riješi!"

    Napisala Draženka Robotić

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Recesijskim stopama

    "Na kojem smo mi stupnju?", pita me Bolji Polovac već tri puta u nekoliko dana. Malo se pogubio jer redovito prati stanje kod nas i u svijetu pa više ni sam ne zna koji je stupanj recesije proglasila naša mala obitelj. A k tome još, čovjek hoda "po doktorima" (ili bolje rečeno oko njih).
    I kad plati sve ono što morate platiti da bi se izliječio, a već plaća dopunsko da bi manje plaćao kad se razboli, naravno da je čovjek izgubio tlo pod nogama pa sad tapka.
    Nisu mu koraci više čvrsti, možda od straha da je naše zdravstvo otišlo tamo gdje nije smjelo, a kad čovjek prijeđe određene godine zdravstveno mu treba više nego što smije priznati.
    A možda i zato što ima konkretnih smetnji u koljenu.
    Mala djeca manje jedu
    E, sad tu bih ja trebala odigrati glavnu ulogu i biti trezvena i štedna i šparna i voditi brigu o svemu. Ajde, tješi me činjenica koja me još do nedavno uzrujavala, a to je da su nam djeca mala pa ih ne moram upisivati na fakultete ni zapošljavati, a i manje jedu nego odrasla djeca. Tako da sam tu u prednosti pred svima koji imaju na brizi djecu od, recimo, 10 godina na više.
    Mislim si, kad moja djeca odrastu, valjda će se nešto promijeniti ili će biti još gore, ali meni će biti svejedno jer ću biti stara i nadam se, gluha. Ili barem nagluha.
    Najbolje učenica najboljeg učitelja
    Uglavnom, nailazim na policama knjižnice, u zadnje vrijeme, dosta zanimljivih savjetnika o tome kako uštedjeti i kako u samo nekoliko koraka živjeti u ovo recesijsko vrijeme. Sve su te knjige na isti kalup, pa zašto ne bih i ja nešto napisala. Dobro, ne baš knjigu, ali koji savjet o štednji, svakako. Jer meni se, doista, može vjerovati – učila sam od najboljeg!

    Evo, dakle, za sve koji više ne znaju kako, gdje i kamo, nekoliko savjeta o tome kako uštedjeti.

    SAVJET PRVI Najbolje je da u nabavku potrepština za svoju djecu ne idete odmah čim mališanima nešto zatreba, nego da prvo, onako usput o tome pričate pred kumovima, bakama i djedovima, ovisno o tome koliko su oni duboko zaglibili u recesiju. Evo, na primjer, jučer ja, kumi svoje Drugorođene, onako kao usput ispričam da djeci trebaju nove četkice za zube, kadli, evo kume za nekoliko sati nosi nove i još k tome ultramoderne četkice. I to ne samo kumčetu, nego je i Prvorođeni omastio brk (ili zub).
    Iako, nemojte čekati s četkicama predugo, kao ja, jer se može dogoditi da vam dijete u školskom sastavku piše o maloj četkici koja moli svojeg vlasnika da ju zamijeni za novu!.

    SAVJET DRUGI Plaćate li račune, a baš vam je usfalilo nešto novaca, ne ustručavajte se ući u dječji fond, odnosno, kasicu. Naravno, kunite se da ćete sve to vratiti. A ako vas je sram, imajte na umu staru narodnu mudrost: Ko će kome nego svoj svome!

    SAVJET TREĆI Ako se teška srca odlučujete ispisati dijete s aktivnosti koje se plaćaju, nemojte im, onda barem kupovati skupu opremu za pojedine sportove. Pričekajte i posudite od prijatelja koji imaju stariju djecu. Ili još bolje, nagovorite prijatelje da oni i svoje dijete upišu na istu aktivnost na koju ide i vaš sin. Naravno, pod uvjetom da je njihovo dijete sin i da je stariji. Pa, uzmite stvari koje ovaj preraste.
    Pri tome morate biti spremni na to da vas dijete može i osramotiti pred drugima.
    Navest ću mali primjer: Prvorođenom smo za nogomet obuli kopačke koje su nam posudili prijatelji i koje su mu bile malo prevelike pa smo mu unutra ugurali vatu. Na terenu, Prvorođeni je povikao na sav glas: " Tata, nije pomoglo što si mi ugurao vatu u kopačke, svejedno su mi malo prevelike

    SAVJET ČETVRTI
    Ne dopustite da vaš društveni život trpi ako je svijet u krizi. Pozovite prijatelje na večeru, ali im servirajte, na primjer, pečene pole od krumpira umjesto nečeg mesnog, a sve možete staviti pod krinku kakve "fensi" večere kakva se jede u visokom društvu, najbolje je reći da se to jede među umjetnicima - boemima. Samo budite uvjerljivi kad to govorite.

    SAVJET PETI Ušteda struje jedna je od značajnih stavki. Najbolje je da kupite akumulatorske lampice čiji se akumulator puni okretanjem ručice koja se nalazi na lampici. Koliko dugo će svjetlost lampice obasjavati vašu sobu ovisi o tome koliko imate snage u rukama. Ovakvu je lampu nama kupio Bolji Polovac još ljetos, pod izlikom da nam je to za kampiranje. Kažem, pod izlikom, jer ručicu okrećemo puno češće nego što kampiramo.

    SAVJET ŠESTI Gorivo. Skupo i preskupo. Punjenje rezervoara danas je pravi luksuz. E, sad, kako uštedjeti, a morate razvoziti svoje najmilije sad u školu, pa u vrtić pa na posao. Jednostavnim odgovorom, čak bih se usudila reći odgovorom u stihu. Na njihovo pitanje: "Gle kako je ružno vrijeme. Kako ću na posao?" Vaš odgovor neka bude: "S noge na nogu!"
    Po onoj staroj narodnoj: noga glavu čuva, u našem slučaju noga čuva kućni budžet. Ovdje imate pravo na sitnu utjehu: još malo pa će proljeće, a onda je tu vaš prijatelj koji vas neće iznevjeriti- bicikl!

    SAVJET SEDMI
     Neka vam kućni ljubimac bude kokoš. To je dobro ako ste kojim slučajem alergični na dlaku. I, naravno, kokoš nese jaja. A posljednja istraživanja pokazuju da su jaja izuzetno zdrava. Trenutno i skupa. Kućni ljubimac koji vas hrani, a manji je od krave pa ga možete voditi sa sobom i na godišnji odmor ili u posjet rodbini i prijateljima pravi je izbor!

    SAVJET ZADNJI I na kraju, ako vam ni jedan od sedam navedenih savjeta nije prihvatljiv jednostavno se učlanite u neku od političkih stranka. Time ćete si osigurati mjesto u nekom od raznoraznih odbora ili vijeća, a time ćete zarađivati honorarčić, možda i skroman, ali dovoljan da popunite barem jednu rupu.

    Napisala Draženka Robotić zvana Mama Robot

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • S(p)retno dijete

    Moja Melita ima 3 i pol godine i oduvijek je prilično spretna. Veliki dio toga je sigurno dar prirode: dobra motorika i prirođeni oprez. A dio toga se sigurno razvio jer smo ju muž i ja puno puštali da eksperimentira. Penjala se koliko je htjela, jurila, padala. Kada je prohodavala rukom bi pokrili kut stolića da se na lupi ako padne, nikada nismo za njom hodali i osiguravali ju fantomskim rukama koje mogu uhvatiti istog časa kad počne padati. Niti smo ju odmah dizali ako bi pala, nego tek kada se stvarno sama ne bi mogla dići i počela nas dozivati da joj pomognemo. Time smo poslali dvije važne poruke: Vjerujemo ti da možeš i tu smo kada nas trebaš.

    Iš baba!

    I tako se neki dan moja Melita zaustavila na putu kući da malo isproba velike stepenice na ulazu u gimnaziju u Križanićevoj. Tamo je naišla na jednu zanimljivu ogradu kroz koju se mogla provlačiti pa onda hodati vanjskim rubom na visini 20-30 cm. I tako se ona veselo provlači kroz ogradu i viče: Mama, vidi me, mogu se provući! kadli u taj čas nailazi neka nepoznata žena i vikne: Pazi da ne padneš! Molim??? Dragi mame i tate, ne idu li i vama na živce nepoznate babe na ulicama i parkovima koje nepozvane udjeljuju „dobronamjerne“ savjete o odgoju i skrbi za vašu djecu. Mene užasno nerviraju, smatram to nepristojnim uplitanjem i uglavnom na to odgovaram: Nemojte se vi ništa, gospođo, brinuti. I tu se obično takve gospođe zaustave. Ali ne i ova. Počela me napadati da se ne brinem za svoje dijete, da sam neodgovorna, pa se meni malo zacrnilo pred očima i svašta sam joj rekla. Bolje da ne ponavljam. Poslije mi nije baš bilo drago da sam se tako upecala u sukob.

    Mi crtamo njihov svijet svojim bojama

    Ovakva upadica sa strane od nekog nepoznatog sigurno ne utječe na fizičko samopouzdanje mog djeteta, više je u ovom događaju vjerojatno djelovalo kako sam ja babu nepristojno otjerala, što sigurno nije dobar roditeljski primjer nenasilnog rješavanja sukoba, ali osim preispitivanja svog postupka prema babi naišla sam na jednu još dublju istinu: Naše riječi i postupci oblikuju u velikoj mjeri što naša djeca misle i osjećaju prema sebi.

    Učiti od mačaka

    Ako ste ikada imali prilike gledati male mačiće od nekoliko mjeseci kako se igraju vjerojatno ste primijetili da su prilično spretni i da izvode nevjerojatne vratolomije. Jeste li ikada vidjeli mamu mačku kako zabrinuto obilazi oko njih i sprečava ih u takvoj igri. Sigurno ne! Mama mačka je puno mudrija od većine ljudskih mama po pitanju razvoja motorike svojih mladunaca. Zna da ih mora pustiti da nauče koje sve fizičke sposobnosti imaju te, još važnije, koja su im ograničenja. I to sve moraju naučiti na svojoj koži. Ovdje nikako ne želim poručiti da treba pustiti djecu da se penju na tri metra visine sa smiješkom na licu, mačke su ipak daleko spretnije. Nego više da ne budemo hiperneurotični kada naše dijete pokuša nešto izvesti i odmah graknuti: Pazi, pasti ćeš, ti to ne možeš!

    AHA Ana
    ana@aha-savjetovanje.hr

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Ja sam AHA Ana

    Majka, domaćica, psihologinja, psihoterapeutikinja, privatna poduzetnica. Imam 36 godina, muža Damira, kćerkicu Melitu od 3 godine i 3 mjeseca i u trbuhu jednu bebicu od 17 tjedana. Oduvijek živim u Zagrebu, trenutno u centru grada i ozbiljno razmišljam da buku i asfalt zamijenim nekom kućicom s vrtom i voćnjakom u mirnoj okolici Zagreba.

    Moj život je puno zahtjevniji sada otkada sam mama i imam svoju privatnu praksu i u njemu puno, puno više uživam. Prije sam radila poslove u firmama kao organizacijska psihologinja, stjecala znanja i iskustva, a oduvijek sam znala da želim sama voditi svoj posao. Od dana kada sam se zaposlila do trenutka dok nisam dala otkaz na zadnjem poslu sam znala: Ako je to to, onda ja to ne želim. Želim više slobode, više odgovornosti, više vlasništva nad svojim slobodnim vremenom, više prostora za svoje ideje i manje besmislenog čekanja da završi radno vrijeme, ako sam već odavno završila sve poslove za taj dan.

    Sada imam vremena za svoje dijete, druženje s mužem, vremena za svoj posao, koliko radim toliko imam, mogu uzeti odmor kada sam umorna, mogu više raditi kada imam energije i inspiracije. Ima takav stil života i nedostataka, primanja su nesigurna, tržište je kolebljivo, ja radim dok se drugi ljudi odmaraju, popodne, navečer i vikendima, ne stižem se družiti s prijateljima koliko bih voljela, no uz dobru organizaciju vremena i dogovore unaprijed i to nadoknađujem.

    Zašto AHA Ana? Moje savjetovalište se zove AHA Savjetovanje. Ime je dobio po AHA! doživljaju, a to je ono kada vas nešto dugo muči, ne znate kako bi riješili neki problem ili ga ne razumijete baš dobro i onda vam odjednom sine: Aha! To se zove uvid i ja sa svojim klijentima često radim na način da ih potičem da sami dođu do uvida: što je to što rade sami sebi, kako se to odražava na njihove živote i kako si onda mogu pomoći.

    Pisanje sam otkrila tek nedavno, oduvijek sam više voljela čitati, a onda mi je posao privatne psihologinje i psihoterapeutkinje donio novi izazov – potrebu da napišem dobre i zanimljive stručne tekstove. Još jednom sam otkrila kako vježbom mogu puno toga postići, jednom kada smognem snage baviti se nečim što mi je teško i ne ide mi dobro baš iste sekunde. Čak sam napisala nekoliko zgodnih tekstova i tako me pronašla Marija – Hakuna Mamama i pozvala da se pridružim ekipi kolumnistica. Naravno, da hoću! Hvala, hvala, kakva čast!

    Pa ću ja tu pokušati pisati o svom doživljaju majčinstva, teškoćama i ljepotama privatnog posla, kako je to biti psihologinja i psihoterapeutkinja, kako je biti trudnica i na kraju pomažu li mi moja stručna znanja u izazovima podizanja jedne predivne čovječuljčice. Odmah ću vam otkriti ovo zadnje: Malo da, ali ne!

    Puno vas pozdravljam!

    AHA Ana
    ana@aha-savjetovanje.hr

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Smije li mama imati svoju sobu?

    Nijedna od mojih prijateljica, redom zaposlenih majki, premorenih i željnih mira, nema svoju sobu. Niti razmišlja o njoj. Nije li vam to, bar malo, čudno i naopako?
    Pitam se kako je to ovaj svijet nasađen čudno. Kao školarka i studentica imala sam svoju sobu i svoj mir, a tada nisam imala baš puno obaveza i odgovornosti. A sada, u braku, s malim djetetom i privatnom praksom, s hrpom obaveza i ogromnom odgovornošću, ja nemam svoju sobu. Nije li vam to, barem malo, čudno i naopako?
    Moje prijateljice, sve redom zaposlene majke, premorene i željne mira, nemaju svoju sobu. Čak niti ne razmišljaju o njoj. To nije stvar životnog standarda, jer i one bogatije, s puno kvadrata, svoju sobu nemaju.

    Nije beg cicija

    A ja točno znam kako bih si ju uredila! Svakako bih stavila jedan veliki krevet, da muž može povremeno prespavati. Pa volim ga! Volim provoditi vrijeme s njim.

    Soba je oaza mira, a ja sam privatnica. Često radim kod kuće i treba mi radni kutak. Njega bih stavila u ormar koji se da zatvoriti, da se ne podsjećam na posao kada to ne želim. Ima sad puno zgodnih i praktičnih rješenja koja mi se jako sviđaju.

    Svakako se u ovu moju fantaziju uklapa i kutak za čitanje: jedna udobna fotelja, svjetiljka i nešto da mogu podići noge.

    A muž? Pa nek' i on ima svoju sobu, nije beg cicija.

    Svemu je kriva nesanica

    Otkud mi ovakava ideja? Iz vlastite muke, naravno. Otprilike pola godine nakon što se moja kćer rodila, ja sam, prezasićena čestim noćnim buđenjima, počela patiti od gadne nesanice. Navečer bih zaspala bez problema, ali čim bi me nešto probudilo, više ne bih mogla zaspati. Po dva, tri sata, ponekad uopće... A preko dana se nisam uspijevala puno odmoriti.

    Tada stvarno nisam bila dobro. Dugotrajna nesanica lupa u samu srž bića. Bila sam umorna preko svake mjere. Trebala mi je pomoć. I to odmah! Pokušavala sam sa svim vježbama disanja i opuštanja koje sam znala. Uzalud. Pila sam čajeve koji umiruju. Nisu mi puno pomogli.

    Moja soba mi je pomogla

    Pomoglo mi što sam ostala sama u sobi. Kćerkica je dobila svoju sobu, a ubrzo nakon toga se muž preselio u dnevni boravak.

    Trebalo mi je neko vrijeme da se dubinski odmorim i da se riješim nesanice. A onda se i moj dragi muž mogao vratiti u svoj krevet!

    Kod nesanice je najgore što počnete puno razmišljati, onako ležeći u mraku. I tako se sve više i više razbuđujete. Jedina vježba, za koju sam tek kasnije otkrila da pomaže, uspostavljanje je srčane koherencije. To je meditacija na srce. Odlična jer jer vraća glavu i misli natrag na tijelo, pa čovjek može mirno zaspati.

    Nečuvene sobe za mame

    Začudno je to koliko malo mama ima svoju sobu. Ja osobno ne znam niti jednu, ali načula sam za nekoliko. Čini mi se da malo mama uopće dozvoli sebi poželjeti nešto tako nečuveno!

    Netko bi to mogao nazvati i sebičnim. Ali ja znam, u dubini svog srca, da je moja kćer najviše dobila upravo zbog odlučnosti da zadovoljim svoju potrebu za mirom i odmorom.

    Što sam ja zadovoljnija, što bolje brinem o sebi, to je i moja kćer sretnija i mirnija. Kada sam s njom, tada mogu biti cijelim svojim bićem biti prisutna i njoj posvećena.

    Ana Milčić Horvat www.aha-savjetovanje.hr

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Božićni duh(ovi)

    ...ovih dana razmišljam o vremenu darivanja i raznim akcijama pomoći onim najpotrebnijima. Svi mi pohitamo pomoći onima „najsiromašnijima“, na rubu društva.
    Nekad možda i pretjerujući u silnoj dobroti koja te osobe dovodi u stanje stida.
    Često percipiramo one koji su materijalno u oskudici vrijednima žaljenja.
    Danas mi je jedna prijateljica pričala o djevojčici koja je za Božić poželjela gumicu za kosu i dječaku koji silno želi štucne.
    Koliko sebe poklanjamo?
    Dirnuli su time mnoga srca i njihove želje će se ostvariti. Hvala svima koji su to omogućili.
    Uhvatila sam se u razmišljanju kako je to kap u moru, kako je ustvari najlakše otići i kupiti nešto. Koliko poklanjamo sebe svaki dan, u svakodnevnoj interakciji, koliko lakomisleno u tople dane smrznemo srca onih koji su nam dragi?
    Ovo pišem prilično tužna jer su neke stvari na ovome svijetu sakrivene.
    Postoje djeca koja imaju sve. Djevojčice koje imaju bezbroj gumica za kosu i dječaci koji imaju štucne kakve požele.
    A opet su tužni. Jer nemaju osnovni sastojak toliko potreban u dječjem svijetu, a to je ljubav.
    Onu pravu, koja je tu, koja se osjeća, koja potiče na rast. Onu koja hrani njihove male duše i sprema ih na veliki svijet.
    I bijes je znak siromaštva
    Meni dragu djevojčicu ovih dana strašno muči jedan dječak koji ju tuče.
    Taj dječak ima sve. O njemu ne razmišlja nitko kada pokreće neku božićnu akciju spasa. A on u sebi čuva svoj bijes. A bijes nije bezrazložan. I on je znak siromaštva.
    Djecu ne možeš kupiti, njih ne možeš lagati, ona pamte izdaju. Djeca isto tako osjećaju poriv za osvetom. I onda kada izbacuju svoju bol kroz nestašluke, nekada čak i ozbiljno nasilje, svi se pitaju - što mu je?
    Možda da pitamo što mu nije ( po volji)?
    I onda on za svoje siromaštvo koje je nevidljivo još dobije kaznu.
    Možda će djevojčica kad dobije gumicu za kosu kraj sebe imati nekoga bliskog tko će ju počešljati kao pravu princezu, možda će dječak kad dobije štucne čvrsto uhvatiti svog tatu pod ruku i vjerovati da može biti prvak svijeta?
    Koliko smo mi koji darujemo materijalno ustvari siromašni duhom? Koliko imamo potrebu nadomjestiti samo ono vidljivo, ono izvana?
    Što nas to potiče na velike i vidljive stvari?
    Poznajemo li svoju poniznost u običnom služenju životu koji od nas očekuje da pokažemo svoju toplu i ranjivu stranu svakoga dana?
    A kad se lampice ugase?
    Koga smo u zadnje vrijeme ošinuli nekom hladnom riječju koja boli više od udarca šakom?
    Kada smo se zadnji put nekoga pogledali u oči i pokazali koliko ustvari imamo za dati?
    Što ste zamotali svojim dragima ove godine za ispod bora?
    Kupujemo li time sve ono što ne možemo reći? Prodajemo li ono najvrednije time ispod svake cijene?
    Što ćemo kad se ugase lampice na boru? I čarolija nestane?
    Hoće li mala princeza imati sjećanje na to da je vrijedna truda?
    Hoće li dječak koji ima sve poželjeti polomiti skupocjenu igračku?
    Dragi djedice, ove godine želim da svi razmislimo...kako ćemo kad odeš... i dođu oni obični, nepravedni dani. Kada mama i tata zaborave na sitno obećanje i kad nam zatreba čista ljubav...

    Svoj Velikoj i maloj djeci, svim malim prinčevima i princezama, vješticama i vilenjacima, likovima iz okrutnog svijeta, jednom malom avijatičaru koji se sprema na velike letove i onima koji nam živote cijele godine pretvaraju u bajku želim Božić!
    Svaki dan....
    Pukele

    Napisala Ana Pulek 

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
« »