View: Post view - Djeciji biseri

  • Dedi...

    Svi kažu da su ljudi kad postanu bake i djedovi bolji u toj ulozi nego u ulozi mame i tate.
    Pa sad, nisam se još našla u nijednoj od tih uloga, ali poznajem neke jako dobre mame i tate... Ali i još bolje bake i djedove. Za sada sam samo bila mažena i pažena od njih kao mala princeza.
    Ovih dana moj djed polako napušta ovaj svijet i Mala Pukele je tužna. Ali Velika Ana već sada zna da se svi mi nekada rastajemo.
    Spasitelj bicikala i probušenih guma

    Nekako danas svima želim pričati kako je bilo živjeti sa mojim djedom....
    Šta da vam kažem... U ovakvim trenucima svi filtriramo sjećanja, sve loše nestaje odnešeno valovima tuge, a more u nama izbacuje slane kapljice i lijepe školjke koje čuvaju bisere sjećanja....
    Moj djed je obožavao drobiti kruh u sve što je jeo, nekad sam čekala da krene jesti kruh sa kruhom.
    Moj djed je bio najsavršeniji mehaničar za bicikle, specijalist za krpanje probušenih lopti , imao je snagu otvoriti i zatvoriti ono što nitko nije mogao, cijeli život je skrivao od svoje žene pravi broj cigareta koje je kupio i kriomice pušio....
    Tamo gdje nitko nije imao volje...
    Moj djed je čitao novine naglas, vječno je popisivao stvari, moj djed me znao staviti u sjedalicu i odvesti na biciklu tamo gdje nitko nije imao volje, volio je kolač od jabuka i oraha, uvijek bi jeo sam, kasno se budio i još kasnije lijegao, obarao je rekorde u postizanju stanja pripravnosti kad bi odlazio od kuće....
    Sve pipe su bile zatvorene, sve je bilo zaključano i uvijek je tvrdio da nam baš zato nikad nitko ništa nije ukrao...
    I sve bi vezao i povezivao.... Nekako je bio čovjek od sakupljanja. Dobro mu je išlo.
    "Sinek, dobro sam!"
    Zadnjih godina lišen moći govora sjedio bi na dvorištu hvatajući zrake sunca, umornog i snenog pogleda, ispraćajući me i dočekivajući toplim pogledom.
    Nikako se nije volio žaliti. Mrzio je doktore. Sam je sebe nazivao specijalistom.
    Kad bi netko njega i sad upitao: Dedek, kako si?, on bi rekao: Sinek, dobro sam.
    Svog djeda želim pustiti u nebo poput vjetrom odnešenog šarenog balona....
    Pokloniti mu par sitnih pusica u obraz kakve je toliko simpatično poklanjao...( našla sam, djede, još jednog čovjeka koji tako ljubi).
    Hvala za puninu i ponos
    Tužna ti je tvoja unuka.... Puna pitanja...
    Gdje ideš djede?
    Znam da me tamo ne možeš povesti....
    Hvala za puninu i ponos tu sa moje lijeve stane.....
    I da, djede, ja ti vjerujem kad kažeš da vještice postoje!
    Do nekog novog susreta...

    Tvoja Pukele

    ....svim malim i Velikim ljudima koji su osjetili radost unukovanja i svima onima koji tu radost pružaju.....

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Mačje umijeće

    .... jednog toplog ljetnog dana u našem gradu među sivim zgradama rodio se jedan mali mačić. Staniol, junak ove naše priče bio je poseban od prvog dana. Njegova mama Maca, najljepša mačka u ulici, omacila ga je skrivena od kiše i sivih oblaka koji su se tog jutra nadvili nad gradom. Jako mu se veselila, on je bio njezin prvi mačić. Kao i svaka mama, Maca je Staniola oblizala cijelog i uredila prije nego ga je pustila da napravi svoje prve korake.
    Ali Staniol nije bio kao ostali mačići, on nije bio uz svoju mamu dok nije uhvatio ritam hoda, već je odmah poletio u prvu lokvicu na cesti i sav se zaprljao. Mama Maca je bila ljuta, ali Staniol se nije plašio. Dok je ona tražila njegovog tatu, mačka Mrkog, koji je uvijek negdje lutao ulicama i pisao po cesti, Staniol je ostao sam.
    Vrteći se u krug, uočio je da od njegovih mokrih capica ostaju tragovi na cesti. To mu se toliko svidjelo da je trkom otišao u istu onu lokvu i opet se počeo valjati u njoj.
    Potrčao je opet na cestu i pravio čudnovate pokrete, valjao se i slike su se stvarale same od sebe.
    Kad se mama Maca vratila s tatom Mrkijem u namjeri da izgrdi Staniola, zastala je ljuta i u čudu što je taj malac u tako kratko vrijeme napravio. "Pogledaj mama, ja sam nacrtao sreću", rekao je Staniol. Mama Maca je samo ljutito gledala, a tata Mrki je ponosno gladio svoj brk jer je vidio svog sina koji započinje svoj život isto kao i on. Prljav, umazan u blato i šarajući cestu.
    Staniolu su tako dječji dani prolazili, sve što bi vidio, on bi nacrtao svojim malim mačjim šapama. Mama Maca više nije znala što bi učinila da ga ukroti, pa ga je odlučila poslati kod bake stare Mačketine i djeda starog Mačora na more. Na moru je kiša rijetko padala, a svi znamo da se mačke boje mora. Tako će Staniol imati malo prilika da se valja u blatu i crta po cijele dane. Staniol je nekoliko godina živio kod bake i djeda na moru, kiša je zaista rijetko padala, a i kad bi pala, djed Mačor bi ga zatvarao u kuću dok se cesta ne bi u potpunosti osušila.
    Kako svi mačići odrastu, tako je i Staniol narastao. Ali želja za crtanjem nije prestala. On je u srcu još bio dijete željno svoje najdraže igre. Ali ostale mačke su već bili pravi fakini i njegova igra je bila smiješna i nezanimljiva svima njima. Kako bi imao prijatelje, Staniol se pridružio njihovoj maloj mačjoj bandi koja je stalno izvodila neke spačke. Mama Maca je opet bila ljuta. Njezin Staniol je stalno upadao u nevolje, a nije mogla ništa jer je tatu Mrkog izbacila iz kuće dok je Staniol još bio kod bake i djeda na moru.
    Jednu večer Staniol je upitao mamu Macu: "Mama, a gdje je otišao moj tata?" Maca je na to rekla:"Bio je loš, stalno je šarao kao i ti, pa sam ga izbacila iz kuće i on je otišao na neki put. Ako i ti postaneš loš kao i on, i tebe ću izbaciti."
    To je Staniola malo prestrašilo, ali ne i zaustavilo. Dok bi mama Maca bila na poslu, a ona je bila poznata i radišna mačka, ostavljala bi ga samoga u kući po cijele dane. Staniol je bio tužan, bilo mu je dosadno i uvijek bi našao neku tekućinu koju bi spretno prolio na pod i opet bi umočio svoje cape i njuškicu i opet bi crtao i šarao.
    Mama Maca je dolazila s posla kasno navečer kad bi Staniol već spavao i u mraku nije vidjela njegove crteže jer bi se oni već do tada posušili.
    Jednog dana Staniol je pročitao da u nekoj dalekoj zemlji postoji škola crtanja do koje se mora dugo putovati vlakom. U tu školu primaju samo one mačke koje jako lijepo crtaju. Staniol je skupio sav svoj džeparac i krenuo na put. Dugo je putovao, a kad je izašao iz vlaka, ispred njega je bila dugačka, krivudava cesta koja je vodila do škole. Ta cesta je bila puna lokvica raznih boja. Takve boje Staniol još nikada nije vidio. Oduševio se njima, i skakao je nestrpljivo iz lokve u lokvu, šarao je, maljao, a iza njega su ostajale prekrasne slike. Kada je došao do ulaska od škole, na vratima je stajao natpis:" Tko god je iza sebe na putu do ove škole ostavio crteže, neka pritisne šapom vrata i s neba će pred njega pasti papir na kojemu piše njegovo ime."
    Staniol se okrenuo iza sebe, pogledao svoje crteže i pritisnuo svojom mačjom šapom vrata. Papir se stvorio ispred njega. Na njemu je pisalo:"Staniol, ti si jedan poseban mačak. Daleko si putovao, ali ova škola ne uči crtanju. Tko god dođe do ovog papira, već zna crtati. Jer crtanje je ljubav. A ti crtati znaš. Uzmi ovaj papir i kome god da ga pokažeš u svome gradu, dati će ti priliku da nacrtaš nešto i tvoji snovi će postati stvarnost. Samo pazi, bit će i onih koji na ovome papiru neće vidjeti ništa, ne ljuti se na njih, oni samo ne znaju gledati punim srcem."

    Tako se Staniol sav sretan vratio kući i ponosan čekao da mami uruči papir i pokaže da je on poseban, a ne zločesti mačak. No mame Mace nije bilo kod kuće, ona je radila kao i uvijek. Ostavio je papir na stolu i otišao spavati, bio je umoran od dalekog puta. Kada se mama Maca vratila, bila je sretna što je vidjela Staniola u svome krevetu. Ali vidjela je i papir na stolu. No, na njemu nije pisalo ništa.
    Probudila ga je i počela vikati da je opet bio loš mačak i da je lutao danima, a kući je donio prazan list papira. Ali staniol je znao, mama Maca samo nije mogla vidjeti što piše jer nije znala gledati punim srcem. Tada je Staniolu opet jako nedostajao njegov tata Mrki, ali nije znao gdje bi ga tražio.

    Staniol je odlučio otići od kuće. Kratko je živio na cesti i tamo bi slikao kad god je imao priliku, spretno čuvajući svoj papir, kojeg bi pokazivao svakome tko je stao i divio se njegovom crtanju.
    Mnogima se to tako svidjelo da su mu počeli davati novac za njegove crteže. I tako je Staniol postao poznati i bogat mačak. Svi su znali za njega. Otvorio je svoju školu crtanja srcem i puno je malih mačića željelo crtati kao on i tko god bi došao do njegove škole, Staniol bi mu dao papir s njegovim imenom kakav je i on bio dobio u dalekoj zemlji. Ljubav se počela širiti cestama njegovog grada, bilo je dan kada su sve ceste bile oslikane.
    Ali Staniolu je nedostajao njegov tata da mu pokaže kako i on šara po cijele dane. Staniol je znao da bi tata mogao pročitati ono što piše na papiru. Jednog dana je tako zamišljeno šetao gradom i u izlogu jedne knjižare je ugledao knjigu sa otiskom šape svog tate. Utrčao je u knjižaru, kupio knjigu, trčao kući kako bi ju što prije pročitao, ali na zadnjoj stanici je pisalo- "Posljednja knjiga mačka Mrkog"
    Njegov tata je umro dok je on bio u dalekoj zemlji. Tuga je tada preplavila Staniolovo mačje srce i Staniol je izgubio želju za crtanjem. Zatvorio se u svoju kuću i s nikim nije pričao, rijetko bi izlazio na cestu. Jedne noći usnuo je san u kojem mu je došao njegov tata Mrki. Rekao mu je:"Staniol, pokaži mi svoje crteže." Staniol je bio sretan i kroz snove ga je vodio na sva mjesta na kojima je njegova mačja šapa ikada ostavila trag. Tata Mrki mu je tada rekao:"Ja nisam mogao ostati s vama živjeti, gledati te kako crtaš jer sam išao u daleku zemlju tražiti školu pisanja, a to je jako daleko odavde. Bio si premalen da bi te poveo sa sobom. Ujutro kad se probudiš, pogledaj svoj papir koji tako dugo čuvaš za mene."
    Staniol se probudio i pogledao papir. Na njemu više nije bila poruka iz škole, nego pjesma koju je napisao njegov tata. A ispod pjesme stajao je otisak stare i umorne šape ispod kojeg je pisalo: "Sine, tvoje i moje srce su isto. Da bi ti pronašao svoj papir, ja sam morao prvi otići u istu onu školu u dalekoj zemlji. Sada ti crtaj svojim srcem, kao što sam ja pisao svojim. Tvoji crteži su moje riječi ispisane tvojom šapom. Voli te tvoj tata."
    Staniol je tada bio već odrastao mačak, ali plakao je kao mali mačić.
    Izašao je na ulicu, pogledao u sunce, prisjetio se poruke svog tate i zaletio u najveću lokvu na cesti. Tada je nastao crtež boja i oblika kakve nikad niste vidjeli. Staniol je opet naslikao sreću., kao na početku ove priče.
    Ali to je bila veća sreća jer su je crtala dva srca, sinovo i tatino zajedno, spojeni u jedno.

    Za M., koji zaista ima veliko srce i ostavlja neke nove boje na ulicama mog života.....

    Vaša Ana

    anapul5@gmail.com

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Hajde...sebi za ljubav...

    ...ovih dana svu svoju maštovitost, tvrdoglavost i upornost pretočila sam u akciju uređenja radnog mjesta. Već prvog dana kada sam ušla u sobu br.31 jednog gradskog ureda u jednoj zagrebačkoj ulici, jedino što sam osjećala bio je duh predaka...
    Mnogo toga ostavljeno mi je u nasljeđe....prašnjavi tepih, neuredni ormari, pogled na nikada osunčani dio ulice, osjećaj nepovjerenja i prikrivenog straha koji je netko prije mene svakodnevno tamo gajio...gdje god bih se okrenula, nigdje nije bilo Mene...
    Nakon što je tepih bio izbačen, novi raspored postavljen, nakon što je sunce ušlo i kroz moj prozor, osmijeh mi je šetao licem....

    Sjedila sam tako neko vrijeme i razmišljala samo o jednom : zar mi je tako dugo trebalo? Zar tako teško pokazujem tko sam? Jesam li odgojena u duhu naslijeđa? Nosim li svakodnevno neko breme svojih predaka?
    Zrelost mi je sa sobom donijela osjećaj zahvalnosti prema mami zbog ljubavi koju mi je usadila prema knjigama, za Balaševića u žilama jer je oduvijek svirao kao prateći bend naših života, tati na govorničkom umijeću i želji da mijenjam društvo u kojem živim, baki i djedu na osjećaju divljenja za svaku od njihovih 60 godina braka.....

    A što je sa lošim naslijeđem?
    Kao klinka mrzila sam svoj razmak među jedinicama, kasnije svojih 177 cm visine za koje sam krivila ni sama ne znam koga, no danas me muče neke druge misli, kao npr.: Zašto dok subotom ujutro pijem kavu u pidžami ne osjećam miris kave nego miris krivnje jer nisam kao moja mama ustala u 7 ujutro i preokrenula 3 sobe naopačke do ručka?
    Zašto se bojim napustiti ovo radno mjesto svjesna da ću time poljuljati sve tatine ideale o pošteno odrađenih 8 sati i plaći koja je solidna...ali ne i dovoljna.....kako da mu objasnim da njegova mezimica ne želi isto od života kao i on, iako se divi njegovim postignućima?
    Kako da Joj objasnim da me subotom ujutro ne muči prašina u dnevnom boravku već je subota za mene dan bez muka....da nije zakonom zabranjeno zalupiti vratima i otići s prijateljicom na kavu iako te čekaju još 2 neispeglane kuhinjske krpe? I da nije sramota nekada ne ispeglati kuhinjsku krpu? I da mogu i mislim da sam divna osoba kao i ona što robuje tome?
    Koliko se svakodnevno borimo sa svim onim što se prenosi odgojnim genima, onima što se formiraju nakon što ugledamo svijet? Oblikuju li nas kroz odgoj po kalupu u nadi ili strahu da nećemo napraviti korak izvan okvira?
    Zurimo li cijeli život kao klinci prema gore čekajući nekog velikog da nam da upute i odobrenje za svaki korak?
    Koliko je dijete u nama još u strahopoštovanju prema nečemu što ga sputava?
    Malu Pukele se nikada, pa ni danas ne može natjerati da obuče papuče, da zašuti kad misli da je u pravu, ali Velika Ana se manje pada na onu: Ajde, mami, tati, baki, za ljubav....
    Radije ja svom životu za ljubav tražim sebe, svoju sunčanu stranu ulice, prepoznajući usput putokaze koje su mi preci ostavili, rušeći pokoji stop, kršeći zabranu pretjecanja, nekad usporavajući ne znajući kako i kamo dalje, nesigurna što me čeka, ali sretna što znam odakle sam krenula.....
    Možda i veliki nekad shvate da radoznalost, neposlušnost i potreba za svojim mjestom pod zvijezdama nije uvijek obrnuto proporcionalna s ljubavi koju mi djeca osjećamo prema njima...

    Tko od vas još nije poslušao mamu i tatu ovih dana?

    Osmijeh mi opet šeće licem...

    Vaša Ana

    anapul5@gmail.com

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Tamo gdje (ni)je sve po mom

    (Ne)rado slušam priče o tome kakvo sam dijete bila...pa tako postoji i jedna anegdota koju mi mama često zna ispričati...kad me ostavljala u vrtiću, znala sam se tako grčevito držati za nju da bih joj nerijetko otkinula gumb s kaputa....
    I sada odlazim gotovo svakog utorka u jedan vrtić, samo u jednu malo drugačiju grupu...i ne otkidam se mami od kaputa, nego se otkidam od svega što me zadesi u mom malom i velikom životu.
    Mogu reći da imam rijetku sreću biti dio grupe ljudi s kojima dijelim i više od igračaka, više od usputne igre. I mi se ne čupamo za kosu i ne grizemo jedni druge. Ustvari , više se sastajemo, nego što se rastajemo kod nekih stvari.
    Ovo je grupa u kojoj postoje raznorazni kutići, kutić ljubavi, kutić nježnosti, kutić ljutnje, kutić zamjeranja, kutić srama, kutić razočaranja, kutić sukoba...sve neke naizgled teške teme odrađujem sa svojim „vršnjacima po problemu“, slobodno i u igri.
    Odlazak u ovaj vrtić nekada zna biti težak kao i odlazak do mame, samo što tu ta razdvojenost godi više nego kad sam bila dijete.
    Napokon imam grupu s kojom sam na svome. Ona povučena i nesigurna Pukele koja sve gleda postrance sve više iščezava i daje prostora novoj, iskrenoj, ranjivoj, kreativnoj i poletnoj Velikoj Ani.
    Ustvari, njih dvije se na tom mjestu savršeno nadopunjuju.
    Svaka dobra grupa ima i tetu koja nas čuva, samo ovo vam je posebna teta.
    Kod nje nema miljenika, nema posebne pažnje, kod nje se ne možeš izboriti za zadnji bombon u zdjelici, ona će taj bombon podijeliti na 8 dijelova. Ako ga nisi zaslužio, brzo će ti to reći. Mala razmaženka u meni sad se mršti. Ali s ovom tetom se možeš i posvađati.
    I najbolje od svega, nikad te neće tužiti ni mami ni tati, dat će tipriliku da budeš veliki i naučiš nešto iz svoje greške. Naša teta je zakon.
    Znate za one male crteže iznad vreća za papuče?. Svatko je nešto. Ima toga i kod nas.
    Samo ovdje možeš biti lik koji taj dan bas želi biti.
    I nekad je tamo ljepše nego na poslu, ljepše nego kraj nekog svog, tamo prijatelji, tamo je igra i tamo je smijeh.
    Kad ste zadnji put potražili svoje srodne duše koje vam pune srce? Mjesto za koje znate da mu pripadate?
    Tražite li ga? Imate li i vi grupu ljudi koja vas razumije i potiče da budete bolji? Tko je vaša ekipa za igru?
    Hoćete li se na jesen upisati u neku igraonicu snova? Sanjate li već svoje nove papuče? Nove korake?
    Ja da. I jedva čekam.

    Pozdrav svim mojim junacima...ma gdje bili.

    Voli vas Pukele.

    anapul5@gmail.com

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Kada vlastiti život u trenutku nije važan

    Na neke događaje u našem životu ne možemo previše utjecati. Što bi bilo kad bi bilo ne isplati se u većini slučajeva niti pitati.
    Bi li bilo sve drukčije da sam pričekala sekundu prije nego sam donijela odluku? Bi li bilo sve bolje da sam odlučila nešto dugo u tom trenutku? Bilo bi, ali tko to u tom trenutku može znati. Je li odluka prava ili ne - pokaže vrijeme tek nakon što je donesemo. A onda nema povratka. Samo saniranje posljedica i donošenje novih odluka.
    Gdje su mi djeca...
    Prije nešto više od četiri tjedna stubokom se promijenio moj život. Trenutak kad čovjek osvijesti najjače strahove. Kada vlastiti život u trenutku nije važan. Kada sva pitanja i briga se sažme u jednu rečenicu: Gdje su mi djeca i jesu li dobro?
    Nakon tisuća i tisuća kilometara koje smo prošli u našem zajedničkom životu, naša mala obitelj doživjela je i prometnu nesreću. I to parkirani na proširenju pokraj ceste.
    Još uvijek ne znam kako je to djeci izgledalo i koliko je šokirajuće iskustvo bilo sjediti u autu dok su mama i tata vani i onda najednom kaos. Mama koja ne zna za sebe, razlupani auto i tata koji spašava malo djecu, malo mamu...
    Odrasli preko noći
    Žao mi je što su u jednom segmentu svog života odrasli preko noći. Žao mi je što su morali iskusiti taj udarac sami u autu, što su morali gledati mamu u bolovima kako je odvozi Hitna u nepoznatom smjeru, kako policija vrši uviđaj i kako lijepi i dugi godišnji odmor u trenu postaje kaos. Vjerojatno je tata u tom trenutku izgledao jači i hrabriji od Supermena, jer tata je od tog trenutka preuzeo sve u svoje ruke, bio je i mama i tata i hranio i presvlačio i uspavljivao i tješio i bio sigurno utočište u cijelom kaosu.
    Osobno se cijelog tog kaosa ne sjećam, potres mozga je zaslužan za to, ali nikada neću zaboraviti taj panični strah kada sam postala svjesna u bolnici da se nešto dogodilo i da nema moje obitelji pokraj mene. Nije mi bila bitna ni ozljeda glave, ni ramena, ni napukla zdjelica ni poderana leđa, ruke i noga. Sve me bolilo do ludila, ali mi nije bilo bitno. Samo sam željela vidjeti svoju djecu i uvjeriti se da su oni dobro.
    Tihi i uplašeni
    I bili su. Došli su mi nekoliko sati kasnije, tihi i uplašeni, ali bez i jedne ogrebotine. Tek je tada moj opravak mogao početi. I svakim danom je sve bolje. I bit će bolje. I mora biti bolje. I ne mogu vam opisati koliko mi je drago što sam uvijek inzistirala i „terorizirala“ djecu s korištenjem autosjedalica bez obzira što je naš Superman jako dobar i savjestan vozač. Čovjek nikad ne zna što mu se može dogoditi od strane drugih sudionika u prometu.
    Shvatila su to i djeca, pa su i policajcu objasnili da ih ne može ni u policijskom autu voziti tako na divlje bez sjedalica. Još uvijek se boje voziti autom, brda ih podsjećaju na nemili događaj pa mole da ne idemo takvim putevima, ali ipak sigurnije kreću na put kad svežu svoje pojaseve. I strpljivo čekaju da i mama uskoro stane na svoje noge pa da zajedno trčkaramo po igralištima i uživamo u našim malim svakodnevnim radostima.

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Nije svatko rođen da bude kućanica

    Stavih radni naslov Kolumna 2013. Kako sam redovita s pisanjem uskoro će i postati samo godišnji ili polugodišnji osvrt na stanje i događanje u našoj obitelji. A razmišljam stalno, sve ove situacije koje su se proteklih mjeseci dogodile guram u mislima u neki mali tekstić i onda to nikada ne napišem.
    Nekad sam stalno pisala...
    Pa, kad ga i napišem ispadne teksturina koja daleko premašuje preporuku moje urednice. Sjetim se vremena kad sam svaki dannešto negdje zapisivala, na papiriće dok sam čekala u redu, na blog.... Sad sam došla u fazu da mi je teško ponekad i na e-mail odgovoriti.
    Osjećam da nemam vremena, a opet s druge mi se strane čini da ono malo dragocjenog vremena trošim za ono „buljenje u prazno“. Znate ono doba kad su djeca napokon zaspala, muž još nije došao s posla, a vi sjednete na stolicu ili u fotelju i gledate i gledate...
    Umorna, nenaspavana, nezadovoljna...
    Vjerojatno sam kronično i umorna i nenaspavana, a priznajem i nezadovoljna nekim stvarima. Prvo sam tonula dokle je išlo i vidjela da je vrag odnio šalu. Od same kuknjave nema koristi, treba nešto i poduzeti. A reče mi moja profesorica koju ljetos sretoh: "Piši, pa i na komadić papira... piši... s vremenom ćes otkriti jedno blago među svim tim ispisanim redovima. A reče mi i još nesto. Reče mi da joj je draže to što sam nezaposlena i imam dvoje krasne i zdrave djece nego da me svaki dan gleda na Dnevniku. Sreća pa financijski mogu izbalansirati “usrećivanje” drugih ljudi.
    "Tata mora, ali ja ne moram!"
    A da poželim raditi, poželim mnogo puta, pa se pitam kako bi tek onda izgledao naš dnevni raspored. Za sada, dok imam dijete koje čeka mjesto u vrtiću, ostajem i dalje kućanica. I vjerojatno me zato i uhvati ponekad kriza pa se sama sebi činim izgubljena u vremenu i prostoru, neorganizirana, lagano dezorijentirana. Vele mi pa i neke stručne glave da je to normalno, nije svatko rođen da bude kućanica. A opet kad vidim svoja Zlata kako rastu i postaju mali ljudi i kad znam da su mi zdravi i sretni (ako izuzmemo uvijek prisutnu nostalgiju), zaboravim na ta svoja unutarnja previranja.
    Zato drage moje mame uživajmo u našim bogatstvima gdje god mi bile. A duša vječnog boema će nas uvijek vući negdje....
    Plivam samo prsno - drugačije ne znam
    Po povratku iz Hrvatske (malo udahnuli i bosanskog zraka) i sad se borim s dječjom patnjom jer bi oni natrag, njima se ovdje ne živi i ne razumiju zašto mi ovdje živimo i zašto mi to moramo... i ja se ponekad pitam, ali ne tako dječje naglas. Reče Roko na povratku: Ok, tata tu mora raditi, ali ja ne moram! Što više reći?! A tu bi nas druge brige morile... i tako... svatko pliva kako zna i umije, ja samo prsno, a to je umarajuće i sporo, što ću kad drugo ne znam...
    Mijenjam ono što moram - pelene, ručnike, tanjure...
    Pita me nedavno jedan rođak jesam li sretna žena. Rekoh jesam, ali to je sve relativno, mislim da bih mogla biti sretnija. Ali za te se čovjek stvari sam mora pobrinuti, neće mi netko sreću servirati u slijedu od četiri jela, a opet kad vidim druge ja sam sretna na puno polja... Pa se onda opet pitam zašto se nekad ne osjećam ispunjena....Borim se s kolotečinom, mijenjam ono što moram, pelene, ručnike, tanjure, pomičem satove... a ono što mi se skuplja u glavi nekako nemam snage pretočiti u riječi... zato je i kolumna stajala jos od ljeta netaknuta, blog je zamro...
    Hrvatsko ljeto, more, sunce i dragi ljudi
    Pa prođe i po mjesec dana dok ja sjednem i pokušam napisati odgovor mojoj prijateljici. Ona je za to vrijeme još mjesec dana iskusnija duplo-mama, djeca mjesec dana starija i naprednija, pa i vrijeme je pobjeglo vrelom suncu i sprema se lagano za snijeg preko jesenjih kiša, ali mi se čini da opet nije prošao ni dan jer eto i kod nas skoro svaki dan isti, s malim varijacijama... i kao da nije prošao ni mjesec kad eto nam opet ljeta, istina ovo njemačko ljeto je uglavnom kišno i tmurno pa da ne buja zelenilo pomislila bih da je opet jesen.
    Pa se opet radujem hrvatskom ljetu, suncu, moru, dragim ljudima iako po povratku uvijek prolazimo istu krizu kad promijenimo lokaciju, jezik, društvo, ostavimo rodbinu i miris mora daleko iza nas... vratimo se stanu (najčešće) u kaosu, vrtiću kojeg smo čekali skoro kao Godota ( i napokon ga dočekali ) i ponovnom traženju smisla i sebe samoga...
    Sanjarenje je besplatno
    Ponekad nam se čini da je kod susjeda šljiva bolja i ukusnija, da je tamo negdje bolje i ljepše... možda stvarno i jest. Ali znate što? Iskoristite to šo imate i gdje sad jeste, a sanjariti smijemo i vi i ja. Sanjarila sam i ja da ću ljetos sjesti negdje uz rijeku Unu, gdje prijateljica ima svoju adu i uživati u njezinom društvu. Nisam uspjela. Ali da bi bilo lijepo, o bi i te kako bi bilo lijepo...možda mi se san ostvari ovo ljeto, tko zna...

    Vaša dipl. kućanica

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Svako svog krpelja za utrku ima

    Dok krišom ubacujem četvrtu Lastinu štrudlu s marmeladom od smokve proustovski se vraćam u djetinjstvo i bakin kredenac u kojem je visokopozicionirana uvijek bila Lastina štrudla od smokve.
    Vjerojatno s razlogom. Kao što Balašević veli: Tad još nisam ništa znao i još nisam verovao, da na svetu tuge ima ...Tako ni ja nisam u tim godinama znala tko koga voli više ili manje. Bilo mi je jedino bitno da svi vole Lastinu štrudlu. Pitam se po čemu će moja djeca pamtiti svoje djetinjstvo? Hoće li to biti samo sjećanja na duga putovanja do baka i djedova i rastanci ispunjeni tugom na povratku.
    Ove bake nemaju štrudlu od smokava, a ni moja je djeca ne vole nešto pretjerano.
    Svatko svoga krpelja za utrku ima....
    I tako dok ja uživam u proustovskom vraćanju u djetinjstvo okrutna stvarnost ispunjava nam dane. Kako živimo u šumovitom i kišnom području, uz sve ljepote koje Heidelberg nudi svojim stanovnicima i turistima, svake godine smo od proljeća do jeseni na meti krpelja i to onih opasnih, ne onih kukaca što nam se gade i na koje djevojke vrište “kukaaaaac, kukaaaaac” ili pak “paaaauuuuk” nego su ovi rizični po pitanju bolesti koje prenose.
    Najmanje se bojim borelioze, nju barem čovjek prepozna po prstenastom migrirajućem osipu ako već izostanu ostali simptomi... ali me jako strah krpeljnog meningoencefalitisa po kojem i Heidelberg spada u visokorizična područja.
    Strah me da neću prepoznati na vrijeme simptome ili kojim slučajem previdjeti i ne povezati to s ugrizom krpelja ili pak zamijeniti s nekom virozom ili upalom.
    S vremenom sam postala cool, rutina nam je postala trackanje eteričnim uljem lavande, sve mjere predostrožnosti po pitanju kretanja kroz prirodu (to je najmanji problem jer ih kod nas ima i na zelenilu oko zgrade) i obavezno pregledavanje po povratku doma uz mijenjanje kompletne odjeće, više ne vrištim po stanu kad ga ipak nađem da se provukao kroz sve sigurnosne mjere i započeo svoju krvopijsku misiju, nego smireno i sabrano ga izvadimo ili ja ili suprug (česće on, mikro svijet je njegovo područje), spremim ga u teglicu, uredno deklariram imenom ponosnog vlasnika, datumom i dijelom tijela gdje je nepropisno kampirao i ostavim zlu ne trebalo da ga mogu ponijeti doktoru ako bude potrebe.
    Mjesto uboda dezinficiram i kao najbrižljivija majmunica više puta dnevno neprimjetno kontroliram ne bi li vidjela kakvu promjenu i nadam se svaki put da je nikad neću ni vidjeti.
    Za sad eto uz sve mjere opreza svatko od nas svoga krpelja za utrku ima, teglice se skupljaju, perlica marljivo pere i nadam se da neće stupiti u štrajk, a priroda vani buja i donosi nam svaki dan nove izazove.
    Ima ih i na ormaru
    Nije me dugo bilo u ovom virtualnom svijetu, ali riječi su mi stalno negdje zapinjale, a gdje sam bila i što sam radila u nastavku ukratko 🙂
    Riječi su moje u okovima, zapetljane u paučne po kutovima moga zamka, riječi su se moje skrile iza lonaca i unutar velikog Ikeinog ormara, pronađem poneku i iza perilice, a kladim se da me mnoštvo ih čeka i iza suđerice i frižidera, ispod kreveta se utrkuju s dust bunniesima, po kupaonici hrabro bore s kamencem, u balkonskim saksijama željno čekaju novo cvijeće...
    Otkrit ću vam i jednu tajnu, misle da ne znam da ih ima i na ormaru. I tako one okovane stoje dok gradim s djecom kule u pijesku, glumim dobru vilu i pravim vijence od tratinčica...
    Uz miris lavande i s velikim osmijehom jos veći pozdrav svima vama!

    Vaša dipl. kućanica

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Bez reciklaže

    Nakon mjeseci i godina sortiranja i najmanjeg otpatka na staklo, papir, plastiku, opasne tvari i smeće, uvijek pri boravku u Hrvatskoj imam problem sa starim hrvatskim načinom bacanja svega u isti koš.
    A sve se nešto mislim da i ovi moji anali nalikuju tom košu. Dugo se nisam javljala, pretvorila se kolumna u godišnje izvješće. Mislila sam često na vas, ali mi se uvijek činilo nedovoljno slova na papiru da podijelim s vama, iskrena da budem poneke napisane kolumne nisu nikada bile poslane na objavu.... Znam, mogla sam, ali shvatite, sortirala sam.
    Borila i izborila
    Iskrena da budem borila sam se ovih godinu dana, borila za one stvari o kojima sam pisala u prošlogodišnjem javljanju. Borila sam se, ali protiv same sebe i izborila se za sebe koliko god vam to možda nelogično zvučalo ovako napisano.
    Izborila sam se i za tečaj njemačkog jezika simboličnog naziva Bolje ikad nego nikad. Radila sam na nekim svojim strahovima, usudila sam se potražiti pomoć. Ne, ne stručnu pomoć, to je lako. Teško je potražiti pomoć naših najbližih jer priznajemo svoje slabosti i nedostatke.
    Ladice prošlosti
    Zbrajala sam i oduzimala proteklih mjeseci puno toga u mojoj glavi, s vremena na vrijeme posložim ladice prošlosti, pospremim iskustva i događaje na njihovo mjesto, a za sve to treba vremena, vremena sa samim sobom.
    Samim tim mojim unutarnjim previranjima nije stao život. I dalje sam svaki dan prala, čistila, mijenjala pelene, lovila male živahne zvrkove po igralištima i borila se s malim i velikim stresovima.
    Borili smo se i s vrtićem, toliko smo se borili da smo se na kraju odlučili za prelazak u drugi. Jesmo li bili pametni i učinili dobru stvar pokazat će vrijeme. Ja sam puno noći provela u razmišljanju i traženju rješenja.
    Opaki Lovro i Vitez Roko
    A i djeca su se borila. Opaki Lovro (kako se sam prozvao) se borio sa strašnim toboganom. Junački je nosio preko tri tjedna modrice i ogrebotine nakon što je nosom poljubio kamenu stijenu na kojoj se nalazi tobogan. Srećom, pregledom prekonekoliko doktora, utvrđeno je da nos nije bio slomljen, ali je izgledalo baš opako.
    Vitez Roko se borio protiv tko zna čega kad je u žaru borbe nastradao od vlastitog mača. Znate onu "Tko se mača laća... ". Srećom osim jako izgrebane rožnice oko nije pretrpjelo dodatnih ozljeda.
    Kulturne znamenitosti
    Iskrena da budem, nakon burnog proljeća (jesenske cjeloobiteljske crijevne viroze i zimske bronhitise s visokom temperaturom i kurom antibiotika sam već i zaboravila) veselila sam se 2,5 mjesečnom boravku u Hrvatskoj. Navikla bih se ja i na to bacanje smeća u isti koš iako me svaki put nekako stegne oko srca kad otvorim kantu.
    I eto naša gastarbajterska idila traje već mjesec dana. Za sada smo u Lijepoj našoj posjetili sljedeće kulturne znamenitosti: Hitnu pomoć Doma zdravlja i Dječji odjel slavonskobrodske bolnice naravno subotom poslije 22 sata jer je bronhitis u prolasku prešao u upalu pluća, 2 tjedna kasnije posjetili smo i pedijatra jer se kašalj ponovno aktivirao da bi moj prvorođenac ovaj tjedan malo predoslovno shvatio onu Mišinu pjesmu "Poljubi zemlju po kojoj hodaš" tako da smo ponovno hodočastili na Hitnu i ovog puta za promjenu na Kirugiju glave i vrata.

    Vitez Roko je junački podnio tri šava na bradi bez anestezije. Derao se kao magare, citiram: "Aaaaaaa ništa ne vidim, pokrili ste mi oči, aaaaaaa mičite mi tu krpu s licaaaaaaaa". Naravno da je nakon svega "oprao" doktora da što on to crta po papiru umjesto potpisa, da kakva mu je to kap krvi na podu i je li on zna da mu je prostorija puna bakterija.
    Kad izvadimo konce odosmo put juga, možda nas dolje posluži sreća i zdravlje ( i naše njemačko osiguranje će se radovati s nama ), pa odmor napokon počne u pravom svom smislu pa da i vaša Diplomirana kućanica napokon napuni baterije, a ako bude sreće i pobjegne jedan dan sama na neku mirnu plažu.
    U iščekivanju mirnog ostatka ljetovanja osmijehom vas pozdravlja
    Vaša Diplomirana kućanica

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Sve ono što ne znaš o...kućanicama

    Kad je moja mama pravila jednu od svojih prvih mađarica, barem prvu koje se ja sjećam, pravdala se susjedi uz kavu kako su joj kore debele, a i glazura je ispala mašala glazura, da bi susjeda na kraju kroz smijeh zaključila: „Da, takva je kakva je, a ti svima kaži: Takva mora biti, po receptu.“
    Sjetim se te situacije često kad se krenem ljudima pravdati oko nečega.
    Kućanice u 8. katu
    Dugo nas nije bilo, a dugo toplo ljeto u Hrvatskoj začinilo je moje gostovanje u emisiji „8. kat“ na temu „Kućanice“. Bilo je raznih reakcija i analiza moga nastupa. Krenula sam objašnjavati pa sam se u jednom trenutku sjetila mamine mađarice. Vama ća samo reći da je nastup bio takav kakav je... po receptu.
    A sada u nastavku sve ono što nisam, a htjela sam reći... a što ćete, recept je takav.
    Biti kućanica u stranoj zemlji ima jedan nedostatak, a to je da su daleko i mama i tata i seka i baka i prijateljice i poznanici... a nova poznanstva se malo teže sklapaju, još teže se razvijaju u prijateljstva.
    Istina da svaka kućanica ima uspone i padove. Što više razmišljam o tome čini mi se da je u biti lakše biti kućanica samo u slučaju da je to osobna odluka koja nije uvjetovana nemogućnošću pronalaska posla, bračnim odnosima u kojima suprug inzistira da supruga ostane doma (poznajem i takve) i koju ne ugrožava financijsko pitanje, sve su ostalo nijanse bez obzira na državu.
    Omjer obaveza i zabave
    Svaka žena i majka bila nezaposlena ili zaposlena ima puno posla kod kuće, samo mi se čini da je problem kod kućanica što neke obveze preuzmu na sebe (ili im budu prepuštene) s opravdanjem da su, eto, one kod kuće. Kada se naruši omjer obaveza koje kućanica ima i zabave, tj onoga što je relaksira onda dolazi do nezadovoljstva.. Moj suprug uvijek ima rješenje za sve. Ako se žalim da mi se nešto ne radi on jednostavno kaže: pa nemoj to raditi. Druga je stvar što si ja zadam previsoke ciljeve i odredim stvari koje ja želim da budu učinjene.
    "Patike za po doma"
    Uvijek i kod svakoga ima čini mi se monotonije i melankolije, kako na poslu,tako i kod kućanice, samo kod kućanica postoji opasnost da se teže iz toga izvuku jer se često zatvore i jesu u biti zatvorene u svoja četiri zida i nitko to ne vidi... Žena koja radi će sjesti na kavu s kolegicama za vrijeme pauze, prošetat će pokraj izloga s najnovijim kolekcijama na putu do posla i slično. Radi to i kućanica, ali ne ako ne mora 😉
    Kućanica bi isto trebala ujutro se spremiti kao da ide na posao. Ja sam si kupila čak i patike za po doma. Kad ih ukućani vide na nogama znaju da radim. U papučama se odmaram 🙂 Ne bi si trebala dozvoliti da je u poderanoj i poflekanoj odjeći tako da je ni poštar ni susjeda ne mogu iznenaditi. Može i cijela kuća blistati, ako šefica sebe zapusti uzalud joj sav trud, a ona će se s vremenom osjećati sve lošije.
    Sama svoja gazdarica
    Najljepše u poslu kućanice bi bilo to što si sama kreira radno vrijeme. Može uzeti slobodan dan kad želi bez straha po plaću i posao. Ako je kiša vani ne mora izaći van, pa ni dijete odvesti u vrtić ako joj se ne ide. Ne mora strahovati od šefovog prijekornog pogleda u slučaju čestih bolovanja kad su nosići šmrkavi i visoke temprature i slično.
    Kao što sam već rekla, a to je kod mene bio slučaj, najteži trenuci kod kućanice bi bili kad obveze prevladaju i nadvladaju ono što je opušta i čini sretnom. Ako okolina zaboravi da kućanica nije služavka i Katica za sve pa da je se nakon napornog dana i sto stvari koje je obavila (a koje se skoro ni ne vide kao velika promjena) i nakon što je i djece komada nekoliko cijeli dan presvlačila, uspavljivala, hranila i animirala ni ne pita npr. kako je i je li umorna. I kućanice trebaju nekoga za razgovor, s prijateljicama otići na kavu, otići u kupovinu samo za sebe, na frizuru i slično. Najgore po kućanice je mišljenje pojedinaca da je kućanicama lako, da one ne moraju ništa raditi, kao da ne postoje kućanski poslovi. Kuća se ne održava sama.
    Ovisne o financijama, ne i odlukama supruga
    Jako me smetalo za vrijeme mog školovanja što su neki upisivali majkama kućanicama zanimanje: kućanica u podacima o roditeljima. Tako se moja majka jedne godine od svih svojih zanimanja postala kućanica po zanimanju. Ja ne bih voljela da mom djetetu jednog dana piše u školi da mu je mama kućanica jer mama ima svoje zanimanje za koje je školovana.
    Istina, kućanice su ovisne financijski o suprugu, mislim da je veći problem ako postanu ovisne o suprugovim odlukama i izgube pravo glasa. Nažalost, mnoge žene se nađu zarobljene u toj klopci pogotovo ako se ispostavi da "ljubavi" nema, da je supružnik zlostavljač neke vrste i slično... a nemaju osiguranu financijsku stranu da bi otišle i osamostalile se.
    Džeparac za kućanice
    U Njemačkoj čak postoji i zakonom određeno da kućanica ima pravo na džeparac.
    Džeparac za kućanice:
    Tko kao bračni partner ne radi već vodi kućanstvo ima pravo na džeparac. U pravilu džeparac mora iznositi minimun 5% neto primanja. Novac za kućanstvo se daje posebno (ako se dobro sjećam to je 33% neto primanja zaposlenog supružnika).
    Dakle kod plaće od 2500 eura to je 125 eura mjesečno.
    Između ostalog, što će kućanica sa svojim džeparcem činiti ne tiče se supružnika.

    Eto, dragi moji sve ono što sam htjela reći o kućanicama, a što ne bi stalo u onih televizijskih devet minuta koliko god da brzo pričala.

    Uz miris jeseni i pečenih kestena
    osmijehom vas pozdravlja vaša
    Diplomirana Kućanica

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Dala bih sve!

    Nakon skoro osam mjeseci, ponovno je započela Sašina sezona poslovnih putovanja.
    Stvarno mu zavidim na poslu koji radi: dok on putuje svijetom na nevjerojatna mjesta i vodi brigu o otvaranju i uređenju novih dućana naše firme, ja sjedim u uredu i brinem se da ta ista roba, koja njemu treba da bi otvorio neki dućan, sretno stigne na njegovu sljedeću destinaciju.
    Na kraju mog radnog dana preostaje mi malo sjesti za kom i sjetno ''guglati'' o svim tim prekrasnim mjestima koje on uspije posjetiti makar na koji dan.
    Kanarsko otočje...
    Ovaj put je otišao na Tenerife. Uopće se neću truditi reći ništa o prekrasnom Kanarskom otočju na kojima je i u prosincu ljeto, i je sve nekako opušteno i lijepo. Čista egzotika!
    Nakon cijelog dana provedenog uz internet, prateći avione kojima je Saša putovao (jel' poletio, jel' sletio, kakvo je vrijeme, da li je doručkovao, ručao večerao...) napokon se javio, kratko, porukom ''...Sve je OK, put je prošao dobro. Sad smo na putu za Hotel, čujemo se poslje...Pusa, volim te!''.
    Taj mi se trenutak čini kao da mi je netko napokon odškrinuo prozor i pokazao malo danjeg svjetla, dok ja čučim u potpunom mraku i čekam bar poneku vijest iz vanjskog svijeta. I gubim se u svojim mislima i maštanjima, kako bi bilo lijepo biti tamo s njim, pa makar i zbog posla, ali probuditi se u nekom novom gradu, udahnuti neki drugi zrak, prošetati nekom novom ulicom...
    Poso, kuća, slobodne aktivnosti
    Kako dan odmiče, obaveze me odvode skroz na drugu stranu i na trenutak zaboravim na svoje misli o dalekim destinacijama koje vjerojatno neću nikada vidjeti...
    I opet standardna jurnjava, iz škole na trening, sa treninga na još koju aktivnost, a u međuvremenu obavi dućan (jer doma je frižider prazan i već je tona veša u kupaoni spremna za pranje a praška je ponestalo), svrati u knjižnicu (jer knjiga se neće sama vratiti, a ni posuditi nova za lektiru!), svrati do šustera (jer treba probat spasiti jesenske cipele prije nego se provuče kartica za novi par)...
    Kada smo Noah i ja napokon završili sa svim dnevnim obavezama, sjeli u auto i krenuli prema doma, upitao me ''Mama, sada kad imamo večer za zajedničko druženje, kaj ćemo raditi!?''.
    Način na koji je on to izgovorio, zvučao je kao da je napokon on došao na red za moju pažnju i sada od uzbuđenja i vremena koje je pred nama ne zna kaj bi!!!
    Čija mama sanja Tenerife?
    Osjećala sam se užasno, posramljeno i jadno. Dok ja trošim svoje vrijeme žaleći što nisam negdje na drugom kraju svijeta, daleko od ovog mog svijeta koji ima devet godina i zadovoljni osmjeh razvučen preko svoga prekrasnog lica jer će napokon maminu pažnju dobiti samo za sebe, on je zadovoljan i sa sitnicama, i sa zajedničkim spremanjem večere, i sa gledanjem crtića dok smo skupa stisnuti ispod dekice, i sa slaganjem legića na podu svoje sobe dok se igramo da smo istraživači Egipatskih piramida. On ne treba daleke destinacije, niti jutra u novim mjestima, niti igrališta u novim parkovima. Zadovoljan je i ako je to uvijek ista slastičarna u kojoj kupujemo sladoled, samo ako sam ja s njim, čvrsto ga držim za ruku i posvećena sam sada i samo njemu. U tom trenutku sam shvatila da bi dala sve egzotične destinacije ovoga svijeta za taj zadovoljni osmjeh na licu moga djeteta!!
    Ma kako sam uopće to mogla i na trenutak smetnuti s uma...

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
« »