View: Post view - Djeciji biseri

  • Tuđi problem

    Ovo je već peti puta da u zadnjih tjedan dana sjedam za komp i hvatam se pisanja. Nije da nemam inspiraciju, ali nemam onaj neki osjećaj mira koji mi je za to potreban.
    Vjerojatno se radi o stresu i neprestanoj nervozi koja traje u kontinuitetu već mjesecima. Dok nama stres pričinjava svakodnevnica, računi, dugovi, banke, prevrtanje iz šupljeg u prazno, djeca prolaze kroz svoje stresove koji su jednako intenzivni i pričinjavaju im nemir i probleme.

    Enea ide u školu sa djevojčicom koja je, kao i neki slučajevi za koje smo čuli u našoj blizini, dijete s velikim problemom u ponašanju.
    Jako je moderno danas govoriti o kojekakvim sindromima i poremećajima, a još je modernije ništa ne poduzimati po tom pitanju i nadati se da će netko drugi nešto napraviti umjesto nas.
    Doduše, ja to gledam kao roditelj, a ne kao stručna osoba, no baš kao roditelj proživljavate sa svojim djetetom najteže trenutke kada ste nemoćni zaštititi ga od nekoga tko je neprilagođen, zanemaren, ima problem ovakak ili onakav i onda taj, ili u ovom slučaju ta pojedinka, radi totalni kaos u razredu od dvadeset i nešto učenika, gdje joj se nitko ne usudi suprotstaviti, gdje maltretiranje nije samo psihičko - jer ti svaki dan pljune u pernicu ili knjigu ili bilježnicu, gdje učiteljici pred cijelim razredom kaže''GLUPAČO neću pisati test iz matematike..'', nego i tuče djecu i fizički ih zlostavlja, i to bez iznimke i curice i dečke, a nitko joj ne može ništa.
    Ja sam, iskreno, mislila prije, kada bih čula takvu priču, da ljudi preuveličavaju stvari i napuhuju ih, a onda sam se našla u situaciji da mi Saša, putem prema doma, u autu kaže ''Opet je udarila Eneu, iz čista mira!! Ja ne znam kaj da napravimo!'' i šuteći sa grčem na licu i u želucu i on i ja stvarno shvatimo da u takvoj situaciji ne znamo kaj napraviti.
    Kakva god pozadinska priča bila, može li biti dovoljna kao opravdanje tome djetetu da mu mi kao odrasli, razumni i ''mudri'' ljudi, puštamo da radi što hoće?!
    Može li njena životna situacija, biti dovoljna da naša djeca imaju noćne more, vode borbe u snovima, tj. brane se, ne žele ići u školu, imaju strah od sljedećeg dana i kakav će on biti? Što napraviti?! Učiteljica je u komi, na informacijama plače jer u svom radnom vijeku nije imala takav slučaj i ne zna što da napravi, kaže da je nemoćna, psiholog je uključen od početka, ali nema nikakvih pomaka, navodno je stvar još i gora sada nego u prvom razredu. I što napraviti?!

    Taj osjećaj nemoći ubija, taj nemir koji ti ne da spavati...
    Kao da te netko drži zatvorenog ukutiji u kojoj se ne možeš okrenuti nego jedva malo pomaknuti. U trenutku imaš toliko bijesa u sebi da bi srušio i školu i grad i sve oko sebe samo da zaštitiš svoje dijete, a onda slijedeći trenutak tražiš neko razumnije rješenje, pa razmišljaš o tome da ga makar premjestiš u drugu školu ili da daš prijedlog na sastanku u utorak da tu malu izbace iz vaše škole...
    Pa kada ode negdje drugdje bit će tuđi problem, a ne više naš.

    Napisala Monika Toroman mtoroman@inet.hr

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Ispod tepiha

    Nedjelja ujutro. Sunce se još nije probilo kroz maglu i oblake, ali bude..sigurna sam da bude.
    Enea je spavala kod nas i kao i svaki vikend probudila se već u sedam, ili čak i prije. Nakon što četrdeset i devet puta ponovi ''tata, tata, tata, tata...'', naravno da se i Noah brzo nakon nje probudi.
    Nakon doručka smo se dogovorili da bi otišli na Medvedgrad jer je danas tamo neka srednjovjekovna priredba i bit će zanimljivo klincima. Sve nekako na ho-ruk, ustvari mi se i nije nekako išlo, ali opet zašto ne, pegla i veš mogu pričekati.
    Put do Lagvića je trajao sat duže nego inače jer je danas nekakav maraton i grad su doslovno prepolovili na pola pa se preko Ilice nije moglo, nego samo kada vas policajac pusti. Katastrofa!
    Kad smo stigli, tamo je već bila uobičajena gužva. Ljudi kao da si na špici, a ne na Sljemenu, kao da nešto dijele besplatno. Naravno, nismo prešli ni prvi kilometar, a djeca su već bila žedna i gladna i umorna, ali spretnim ignoriranjem njihove cvileži i odvraćanjem pažnje nekim drugim stvarima, stigosmo do ulaza u Medvedgrad koji se danas plaća 10 kn. Stari grad Medvedgrad oživio je u drevnom srednjovjekovnom stilu. Sve prepuno dijeva bajnih i vitezova hrabrih. Odmah na ulazu je stari nakovanj i hrpa lažnih zlatnika koji se u njemu mogu iskovati u novčići. Nagovorimo Sašu da napravi djeci svakome po jedan zlatnik. Treba tu velika snaga da bi se sa predloška udarcem utisnuo znak na novčić. Enea oduševljena spontano pohvali Sašu ''Moj tata je snažan!!'', a Noah na to izleti izjavom:
    -A moj ujo je tako snažan da mu ne treba čekić da to napravi!
    -Nego kaj, on to napravi glavom!? – podrugljivo mu odvrati Saša, na što sam ja morala odreagirati.
    -Pa nije stvar u tome s čim to njegov ujo napravi nego u tome da se on ne može pohvaliti riječima ''Moj tata može...'' bilo kaj!!
    Stvarno ne razumijem da nakon ovoliko vremena koliko smo skupa i nakon sada već godinu i pol što živimo skupa Saša uopće ne prepoznaje kod moga djeteta tu potrebu da on ima mušku osobu uz sebe koja će mu biti oslonac u životu, potrebu za ocem. Kako je moguće da u očima moga Saše stvari izgledaju tako plitko i na razini djeteta?! U takvim nekim glupim situacijama ja počnem primjećivati stvari koje možda uopće nisu takve. Recimo, razgovori između Noe i Saše su kratki, a usudila bih se reći i rijetki. Saša nije inicijator za početi razgovor, a niti neku igru sa mojim Noom. Ne mora vani igrati nogomet, ali voljela bih da nekada Saša prvi pristupi njemu i predloži mu da skupa igraju igrice na kompjuteru na primjer (kad to i jedan i drugi vole). Ili da ga pita kak je bilo u školi, ili kaj ima novo na treningu.
    Ja sam svjesna da muški nisu neki u pokazivanju nježnosti i osjećaja, ali ja nisam nikada čula Sašu da je Noi tepao, da mu je rekao miško, srce, dušo ili bilo što nježno i toplo. Možda stvarno pretjerujem, možda su njih dvojica kompe na svoj način, a možda samo pred nekim stvarima zatvaram oči i guram ih pod tepih jer mi je tako lakše. Znam da mi je teško započeti razgovor sa Sašom u vezi toga jer on ima tisuću zamjerki na to kako sam razmazila Nou, kako mu sve puštam, kako griješim u odgoju, kako bi trebalo ovo ovako a ne onako..pa još uvijek ne prihvaćam njegovu nikakvu kritiku ni dobronamjerni savjet jer ne mislim da je moj Noah loš da ga treba preodgajati. Mislim da ja to radim dobro, sa dušom i srcem, razmišljam o posljedicama, razgovaram sa njime da bi riješili nedoumice i dajem sve od sebe da moje dijete odrasta kao sretno dijete.
    Nažalost nemam neku utjehu kada moj sin na bezazlenom izletu brizne u plač jer bi volio da je njegov tata sada s njim. Ostanem zatečena, šutim, a nakon što mu obrišem sve suzice sa lica poželim da je njegov ujo stvarno tako snažan da može pogledom iskovati novčić.... I poželim da je sada s njim.


    Monika Toroman 
    mtoroman@inet.hr

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Njega više nema...

    Ne sjećam se trenutka kada sam kao dijete postala svjesna svijeta oko sebe niti kada sam svjesno osjetila bol zbog gubitka nekog meni važnog. To je nekako došlo neprimjetno, kao kada se jesen ušulja u ljeto, neprimjetno i tiho.
    Prije dva tjedna morali smo uspavati našeg mačka jer je pokleknuo pod teretom svojih šesnaest godina, uzbudljivih godina...
    Bez obzira što smo svi bili svjesni njegove starosti i činjenice da mu se život gasi i da ćemo ustvari napraviti najbolje za njega da se više ne muči (a zadnje dane se mučio) teško smo svi proživljavali posljednje trenutke njegovog života.
    Ja sam preplakala dan na poslu, mama, tata i brat kod kuće, a Noah je doživio trenutak osvještenja, trenutak kada je prvi puta osjetio da gubi nekoga koga zna od kada zna za sebe, doživio je tugu koju nikada do tada nije osjetio.
    Sve do popodne kada su Điđija (tako se zvao naš mačak :-)!) mama i brat odveli veterinaru, Noah je mislio da će mu se moći pomoći i da će ozdraviti. Nažalost nije mu bilo spasa.
    Noah je bio shrvan. Njegovo malo srce je puklo od žalosti i bola. Tu noć se budio nekoliko puta jecajući i u grču dozivajući i mačka i mene. Sljedećih dana mu nije bilo do ničega, nije se uopće igrao, potišteno je ležao pred TV-om ili je buljio u Điđijevu slikicu na mobitelu i plakao. Ništa od mojih realnih odraslih objašnjenja ga nije moglo utješiti: da je Điđi pas i da njegove godine brojimo kao pseće pa preračunavamo u ljudske, sada bi imao preko sto godina...patio se i jako ga je boljelo, a doktorica mu nikako nije mogla pomoći i ovo mu je olakšalo muke...
    Molio nas je da ga pustimo da u miru zaspi jer mu je ovako bilo jako teško... Probala sam i druge načine: Lovro (naš drugi mačak koji je uginuo par godina prije) ga je trebao pa ga je zvao da mu dođe na nebo. Ali tu sam načela novu temu:
    - Časna je rekla da životinje ne idu u raj!!!!!! To znači da ni Điđi ni Lovro nisu na nebu, nego su samo mrtvi!!!!!!! Nije to sve skupa jednostavno za shvatiti niti maloj glavi, a kamoli srcu, i kako ga onda utješiti:
    - Pa časna nema pojma, da li je ona bila u raju pa da zna? Da li je ona umrla pa se vratila da može pričati kako je tamo i što je tamo!? – to je dalo u razmišljanje i njega i mene.
    Ne razumijem kako nas to Božiji ljudi uče o stvarima o kojima ni sami ne znaju ništa! Kako djetetu uopće pomoći da shvati da je i to sastavni dio života kada i mi sami nismo na čisto sa smrću i umiranjem?!
    I onda časna izleti sa takvom jednom teškom izjavom, a djeca ostanu u šoku jer mnoga doma imaju ljubimce i ona su im najdraža mala stvorenja jer s njima odrastaju i dijele svoje male živote!! Znam da se smrt kućnog ljubimca ne može uspoređivati sa gubitkom bliske osobe, ali djetetu u toj dobi bol je potpuno jednaka. I Noah je to zaključio i rekao da ne zna kako će preboliti gubitak nekoga od nas, ako mu je sada teško dok mu je uginuo Điđi.
    To je svijest koja se probudila kod njega, svijest da svi i sve što ga okružuje u jednom trenutku mogu nestati zauvijek. A kada se čovjek počne baviti tom mišlju, život projuri pored njega, a sve prekrasne stvari ni ne primjeti.
    To trenutno pokušavam objasniti svome sinu koji makar jednom u danu naiđe na nešto što ga podsjeti na njegovog mačka i onda plače (danas je na TV-u u nekoj našoj seriji jedan od likova izgovorio ''Njega više nema.'' i to je bilo dovoljno!!). Dan po dan, prošla su dva tjedna, trenuci tuge su se razrijedili, ali bol je još tu. Plakao je i večeras, znam da će plakati i sutra vjerojatno.
    Jedina utjeha nam je vrijeme koje što više prolazi, nama je nekako normalnije živjeti sa boli koja prelazi u naviku.

    A Điđi...on je bio kralj, kako kaže moj brat! Cijeli kvart ga je znao. Dok je bio mladi mačak bilo ga je posvuda, a pod stare dane i nakon što je ispucao devedeset i devet živoza, skrasio se doma, lijeno izležavajući oko kuće. Ponekad bi plašio poštara, ponekad teti Anici zavija ispod balkona, no uglavnom je zabavljao klince iz ZeKaEm-a. Nije bio lovac, bio je ulični fajter, nije bio ni posebno lijepa mačka, ali imao je karakter...
    Možda da samo okrenem Balaševićeve stihove ''Imo sam strašnog mačka, bio je pravi đavo. I na kiši i na vetru uvek je stajo pravo...''. Bio je kralj lavova!!

    Napisala Monika Toroman monika@sretnodijete.net

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Vitez Viktor - novi čovjek

    Danas je nedjelja, 6. svibnja 2012. godine. Dok ja u svojoj glavi sabirem događaje od proteklih nekoliko tjedana, moj mladac preko puta mene, za istim stolom piše lektiru ''Čudnovate zgode šegrta Hlapića''.
    Gosti, suđe i vedrina
    Oko mene sve kao da se vrti na nekom ludom vrtuljku, u glavi čujem svoje misli, i riječi dobrih ljudi i Nou dok me ispituje o Ivani Brlić Mažuranić i pjesmu koja svira na radiju.
    Pogledom prelazim preko našeg novog stana u koji smo se doselili vikend prije tri tjedna.
    Saša je u dnevnoj, odmara uz neki sladunjavi film na TV-u. Gosti su se nedugo razišli, ali njihova vedrina i energija ostaje u zraku još danima.
    Velika tura suđa je već oprana, još je ostao manji dio, ali to ću malo kasnije... Zadovoljna sam, i uz cijelu tu buku u mojoj glavi, osjećam se ugodno i smireno, jer danas je veliki dan!!
    Danas je Noah imao prvu pričest. Prekrasan veseli događaj, sunčan dan, hrpa dječice u bijelim haljinama kao anđelčići! Svi su si važni i ponosni zbog današnjeg velikog dana, ali i vidno uzbuđeni i nervozni kao pred svaki veliki trenutak u njihovim malim životima.
    Kuma po mjeri djeteta
    Tri vikenda prije današnjeg bio je još veći i još važniji dan. Noah je kršten. S obzirom na sve okolnosti zbog kojih nije kršten kao beba, i on i ja smo smo to sada proživjeli na posebno emotivan način. Njegova svjesnost cijelog čina me je jako iznenadila.
    Prvo i najbitnije, sam je izabrao svoju kumu. Šta reći, k'o da ju je majka birala!!
    Kažu mudri i stari ljudi da je najvažnije u životu djetetu izabrati dobre kumove, jer nedao Bog da se roditelju nešto desi, kumovi su ti koji preuzimaju brigu o djetetu kao da je njihovo. Naša Mare je bila prvi, jedini i pravi izbor, bez sumnje. A kako tek slatko vikne za njom sa balkona kad ju prati pogledom prema stanici ''Kumooooo!!''. Zvoni cijela ulica od djetetovog zadovoljstva!!
    Kako je Noah postao Viktor (i druge priče o uspjehu)

    Drugo i ni malo manje bitno bilo je krsno ime. Mama i ja smo imale svakakvih prijedloga, Melkior, Bartol, Gašpar.... Napravili smo malu prezentaciju i svako ime objasnili zašto baš to, popričali sa njim i poslušali i njegovo mišljenje. Noah je izabrao Viktor. Savršeno!! Ima neku posebnu snagu i energiju. Njemu se jako svidjelo pa me čak pitao ''Mama sada kad to postane službeno i po zakonu, hoću li se smjeti drugima predstavljati kao Viktor?''.
    I tako se sada moje djete zove Noah Viktor, a tako mu stoji i na prvom ''službenom i po zakonu dokumentu'', krsnom listu.
    Mama, zašto plačeš?
    I onda dolazi ono najvažnije, samo krštenje. U cijelom tom pripremnom razdoblju često mi je postavljao pitanje ''Zašto me nisi krstila kad sam bio beba, kao što su se druga djeca krstila?!''. Nisam imala neki konkretan odgovor ni onda ni sada. Vjerojatno je to tako moralo biti, vjerojatno sve u životu čeka svoj pravi trenutak, pa tako i krštenje.
    Na samoj misi isplakala sam rijeku suza, naravno od radosti, a on je zbunjen gledao u mene i šaptao ''Zašto plačeš mama!? Marija, zašto mama plače!?''. Svašta, umjesto da se kontroliram i budem sretna i vesela, ja plačem k'o kišna godina.
    A kad me dirnulo to sve, pripreme, dolasci u crkvu, naše časne ''pčelice'' i njihova velika srca, velečasni Antun koji je u jednom trenutku izgovorio ''...Od danas i Vi Boga možete zvati svojim ocem...'', i sva sila dječice koja su se skupila u crkvi da vide svoga prijatelja, i njegove velike plave oči koje izbezumljeno svijetlucale ispred blijedog svjetla svijeće.
    Izgledao je kao neki dječarac kojega će upravo proglasiti vitezom! Mojim vitezom... Ponosan, uplašen, zbunjen, sretan...
    Poslije smo imali slavlje, čak smo otišli i na izlet, nije bilo onako kako smo zamislili, ali na kraju, kada se podvuče crta, ovoga dana ćemo se sigurno zauvijek sjećati sa osmjehom na licu i toplini u srcu.
    Najljepši dan u životu
    Kada se za koji dan sve stišalo, jednu večer prije spavanja, kada smo ja i moj vitez ostali sami, prije nego je utonuo u san pitala sam ga:
    -Ljubavi, pa nisam uopće stigla tebe pitati kako je to sve skupa tebi bilo, cijeli taj prekrasni dan?
    -To mi je naljepši dan u životu!
    -A kako si se osjećao tada, kako se sad osjećaš?
    -K'o novi čovjek. Ništa me više ne brine, zbog ničeg se više ne živciram. Osjećam se kao da klizim po ledu!
    Hrabri vitez Viktor utonuo je u san sretan i zadovoljan, kao potpuno novi čovjek!!

    Napisala Monika Toroman 

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Ja sam Anđeo bez krila

    Kad se trebam predstaviti, onda poželim da su svi pročitali slikovnicu Philipa Waechtera „Ja“ pa da mogu reći:“E, taj medo, to sam ja!“ A taj medo se dobro osjeća u svome krznu, voli život i zna što želi, ide svojim putem, pred zrcalom si često kaže: “Nije loše!“ i „Živio ja!“, raduju ga male stvari, a velike još i više, govori strane jezike, u stranom se svijetu osjeća kao kod kuće, obožava iznenađenja i dobre zabave, hrabrosti mu ne nedostaje, stalno traži nove izazove, nikoga i ničeg se ne boji (dobro, možda ne baš nikoga i ničega), darežljivost za njega nije samo riječ, ima veliko srce, posvuda je omiljen, bistre je glave, a ponekad mu se i učini da je nešto posebno.
    Ali zna biti i dana, kada se osjeća tako usamljen... i beznačajan. Onda krene na put...i trči... i trči...k medici! ...da bi joj rekao:“Tako je divno što te imam!“ A vjerojatno i da čuje isto to...
    Moj medeki kojima trčim kad se osjećam osamljeno i beznačajno su muž Jasmin i sin Gabrijel i vrlo rado im kažem „Tako je divno što vas imam!“, a isto tako rado to i čujem od njih.
    Kao i medo, i ja volim život u svim njegovim segmentima, ljepšim i manje lijepim, sunčane i kišne dane, i iznad svega volim sretne misli jer one u sebi sadrže sjeme sreće... a sreće se sije, a ne žanje i kad naraste, ima je za sve u izobilju.... Upravo zato te sretne misli sijem na web stranici www.sretnamisao.com gdje me je urednica ovog portala, Hakuna Mamama, i pronašla i predložila da sjeme rasijemo još dalje do portalawww.sretnodijete.net i dalje kamo ga vjetar odnese.
    Ono što nema veze s medom, ali ima sa mnom, su moji krilati prijatelji koji mi svaki dan prave društvo i pomažu da se što češće ravnam po božanskom glasu u sebi. Angelos, glasnik, veza između čovjeka i Boga, fina nit svjetlosti, lepršav šum svilenog krila, zvuk tisuću zvončića... Sve su to oni, moji prijatelji anđeli, prisutni svaki dan u mom praktičnom životu. Od traženja mjesta za parkiranje, nekog odjevnog predmeta koji baš trebam (po razumnoj cijeni, naravno) do sigurne zaštite u svim životnim situacijama. Takvih iskustava imaju sigurno svi ljudi, samo je pitanje koliko su ih svjesni, a kako to izgleda iz mog iskustva, pisat ću u ovoj kolumni kao Anđeo bez krila jer u njihovom društvu se tako i osjećam, kao da mogu sve.
    A krila? Još uvijek čekam da mi narastu, a kad me ponesu moji anđeli, obično u nešto nerazumski i nelogično, doista mi se čini kao da ih i dobivam. A rezultati takvog leta? Najbolja ostvarenja u mom životu. Ili kako bi to Tin rekao: kristalna kocka vedrine.. svaki dan, u svakoj situaciji....
    Naravno da mi je ime (ark)anđeosko, znala je mama, zapravo baka; Mihaela pa zemaljski Žugec pa bračno Saračević... i ako je to uopće važno opet zemaljski profesorica hrvatskog i talijanskog jezika, a zapravo bih tako rado bila učiteljica sreće... kao što su to meni moji anđeli... jer od svih (ne)važnih stvari koje se u školi uče, nitko nikada nije podučavao kako biti sretan... ako negdje vidite oglas, javite mi... odmah ću se prekvalificirati..
    A do tada, pokušat ću vas uveseljavati svojim dogodovštinama s anđelima, možda nekoga i inspirirati da uspostave kontakt sa svojima... jer svi ih imamo... samo neki čekaju besposleno i reagiraju kad se baš mora... ja svoje dobro uposlim... I osjećam da oni to rade s velikom ljubavlju i odanošću... Hvala vam!
    Do sljedeće priče od mene pozdravljam vas s malom napomenom: kad ponovno pomislite da na sunčevu svjetlu vidite čestice prašine, varate se, to je anđeoski prah posivio jer ne vjerujete u njih! Baš kao Zvončica iz Petra Pana.
    Anđeo bez krila
    Mihaela Žugec Saračević mihaelazugec@gmail.com
    Centar za poticanje sretnijeg života Sretna misaowww.sretnamisao.com

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Anđeoski kamenčići pod haubom

    Znam da mnogi na anđele i njihovu prisutnost gledaju sa skepsom, ali ja već dugo živim među njihovim krilima i zlatnim prahom koji mi često pomuti razum i odvede me u pravom smjeru. „Anđele čuvaru mili“ za mene već dugo nije samo molitva naučena u djetinjstvui gurnuta u stranu svim onim razumskim poslije toga. Mojih vlastitih iskustava s anđelima ima nebrojeno, ali ovo zadnje nagnalo me da ih počnem zapisivati bez namjere da ikog uvjeravam u istinitost doživljenog, nemam ništa protiv da mislite kako imam bujnu maštu.

    Priča počinje pred nekoliko mjeseci kada smo počeli primjećivati čudne zvukove koji dolaze ispod haube našeg Puntića, u obiteljkrštenog kao Točkice. Naša Točkica je dama u respektabilnim godina za jednog limenog ljubimca, punih 10, pa sad već i očekujemo kojekakve zvukove kao rezultat starih kostiju. Ali ovo nisu bili bilo kakvi zvukovi, to je ružilo, rezalo, zvalo upomoć; kao kad se bruse noževi, metal o metal. Mi se, doduše, dugo već vozimo na anđeoski pogon zamolbom za sigurnom i ugodnom vožnjom, ali ovo je bio znak za „poduzmi nešto“. Prvi put se javilo, gdje drugdje, nego po izlasku s autoceste na putu za more. Otišli mehaničaru, sad se niš' ne čuje, naravno. Stručno oko i uho kaže:“Sigurno je mikroremen, nije ništa strašno.“ Promijenili, vozili se dalje i došli kući sa sličnim zvukovima. Zvali servis, otišli na servis, jer ako nije bio mikroremen, sigurno je zupčasti remen. Promijenili, zahvalni Bogu i anđelima da je to iza nas. Prošlo desetak dana, padala kiša, a kad ono nakon veće bare, svi horor zvukovi ponovo. Parkirala sam se na prvo parkirno mjesto, izvadila kišobran i sina iz sjedalice pa put pod noge. Malo sam bila revoltirana servisom, ne anđelima, ali sam čvrsto odlučila sutra ići opet i stajati zajedno s anđelima pokraj mehaničara dok ne nađe što je. Naravno da sam zamolila anđele da pokažu, ako treba prstom, na servisu gdje da traže.

    Sutra im se cijela obitelj nacrtala na vratima; muž, dijete, ja, a oni tamo da znaju već bi sigurno zvali anđele da nas drže podalje od njih, a ili ne bi jer ne rade baš u humanitarne svrhe, ali su jako dragi i korektni. Obećali rastaviti cijeli prednji dio, ušao čovjek uauto i radi krugove po Trešnjevci ne bi li što god čuo. Ništa, naravno. Ali kad se je parkirao kaže moj muž, ničim izazvan, da mu se čini da već neko vrijeme osjeća miris benzina straga. Ja blago kolutam očima, pa nismo zbog tog došli, ali voditelj servisa spušta nos i kaže da se i njemu nešto čini. Prvo će provjeriti spremnik goriva. A dobro, mislim si ja, ali dajte više nađite što ruži!!! Možete vi na kavu, dobili mi savjet.

    Mi papamo fine pitice u omiljenom nam zdravljaku, a kad ono zvoni mobitel. Pomalo izbezumljeni glas onog istog voditelja servisa u čudu javlja da nam je puklo kućište pumpe za gorivo pa gorivo istječe i da to moramo hitno zamijeniti. Pa dobro, mijenjajte, kažem ja, ali nemojte zaboraviti pogledati otkud svi oni zvukovi, još uvijek sam uporna. On pristaje, naravno, ali nije mu baš jasna moja fiksacija sa zvukovima nakon što mi je rekao za pumpu.

    Pojeli, došetali se do servisa, a onaj isti izbezumljeni nas dočekuje i kaže:“ Vi stvarno imate sreće, s ovim temperaturama, čudo je da se auto nije zapalio.“ E, sad meni počinje svitati, pa to je kao stvarno opasno, hvala anđeli na svim dosadašnjim sigurnim i ugodnim vožnjama. Ali ja opet pitam što je sa zvukovima? A to, ništa, sve smo rastavili, nema ničega, to je vjerojatno bio kakav kamen, grozno zvuči, ali nije ništa.
    I tek sad postajem doista svjesna što je to bilo, to je bio alarm kojim su nam anđeli javljali da nešto treba popraviti na autu, bez obzira na njih. I bili su uporni dok god nismo shvatili, i doista su uprli prstom. Tu priča o zvukovima ne završava, ali obzirom da ima opširni nastavak, neću sad o tome. Da, naravno da su i u nastavak uključeni anđeli, kao i uvijek čuvaju nas od razumskih odluka.

    Mi jako volimo svoju Točkicu, ali svejedno ćemo ju morati udomiti u obitelj čije će potrebe zadovoljavati jer nama je polako već premala, ali tada ćemo naglasiti da ju prodajemo s anđeoskom zaštitom u dodatnoj opremi, a bolje osiguranje ne mogu naći, samo ako će slušati. I uživat će u bezbroj sigurnih i ugodnih vožnji. Hvala, anđeli!

    Vaš Anđeo bez krila
    Mihaela Žugec Saračević mihaelazugec@gmail.com
    Centar za poticanje sretnijeg života Sretna misaowww.sretnamisao.com

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Anđeli reda, rada i osobne discipline

    Eto još jedne priče o anđelima, o tome kako na najčudnije, i često ne baš lako prihvatljive načine, ispunjavaju naše želje, barem moje.

    Imam velilki problem s vremenom, puno toga radim, puno toga me zanima, želim dosta vremena provesti sa sinom, dobro i zdravo kuhati, i tako se uvijek dogodi da pospremanje završi na zadnjem mjestu. A nije rijetkost da i ispadne s ljestvice za taj dan. Pa tako ja neki dan zamolim anđele da mi pomognu naći vremena za počistiti, prije svega dvije bolne točke koje me najviše smetaju, kupaonicu i pločice u kuhinji, baš onaj dio gdje mi kapne sve što se kuha u loncima pa sad već imamo jelovnik zadnjih tjedan dana na podu.
    Prošao jedan dan, drugi, ja sve i svašta radim, ali do kupaonice i kuhinje ne stižem, i sve si mislim kako su moji anđeli malo zaspali na dužnosti. Zločesto, znam, ali nisu mi ostali dužni.
    Treći dan ja sva sretna kako se najbolji sin na svijetu lijepo sam igra, a ja kuham i nakuhavam, kad ono vriska iz kupaonice praćena velikom vodoskokom sve do hodnika. Trčim, i u prvom trenu mislim kako nam je pukla pipa, ali već u sljedćoj sekundi shvaćam da je milo dijete točilo vodu u flašicu i da mu se ta već spomenuta flašica zaglavila. Rezultat tog nemilog incidenta je bio: mokar on, mokra ja, cijela kupaonica uključujući iza svih aparata, košare za veš, svi ručnici mokri, tepisi, hodnik zajedno s ormarom čija su vrata ostala otvorena.
    Osim što sam bila mokra, bila sam i bijesna jer kud baš sad?! Ali hajde, uzmi krpu u ruke i čisti. A mali se čovjek smije uza sve to, jer šapnuli su malom prascu što da napravi. Tko? Pa one zloće krilate, mislim si ja u tom trenu. Ali ipak sredim ja to nakon nekih četrdesetak minuta i sva zadovoljna čistom kupaonicom, i sad već zahvalna, vratim se u kulinarsko carstvo završiti započeto. Dolazi mali čovjek noseći čašu punu vode i nudi mi piti. Ja sva ozarena krenem prema čaši, jer najbolji sin na svijetu misli na svoju mamu, ali trenutak loše koordinacije i on ispušta čašu prije nego je ja hvatam. Pljas! U sto komadića i puno vode, baš po kuhinjskim pločicama preko svih onih tjedan dana starih ostataka. E sad već nisam ni bijesna, odmah se smijem, nosim Gabrijela na sigurno, kupim staklo, čistim pod i istovremeno vadim muffine iz pećnice. Kad je sve bilo gotovo, a pod spreman za novekulinarske dokaze, došeće se mali čovjek i kaže:“ Pa baš smo lijepo danas počistili!“ Odnekud mi dolazi da kažem da vidim rogiće kako vire iz male slatke glavice, ali bljesak svjetlosti dolazi iza njegovih leđa i znam čiji je to potpis. Da, sine, počistili smo, nismo baš planirali, ali smo si to jako željeli pa su se naši prijatelji pobrinuli da si želju i ispunimo.

    Često mi dođe na pamet stih mog najdražeg kantautora kad su moji krilati prijatelji u pitanju... ako nećeš milim putom, a onda ćeš citron žutom... I tako iz dana u dan ispunjavaju sve moje želje i željice... kud ja okom, oni skokom... ali nisam baš uvijek najspremnija. I da, ponekad se mogu učiniti vragolastima, ali to je samo dobar smisao za humor kojim mi čine život veselijim...
    Hvala!

    Vaš Anđeo bez krila
    Mihaela Žugec Saračević mihaelazugec@gmail.com
    Centar za poticanje sretnijeg života Sretna misaowww.sretnamisao.com

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Kad anđeli zaviču

    Eto mene opet s anđelima; tko s kime, ali ja uvijek i u svemu s njima. Pri tom moram pokajnički priznati da ponekad ne prihvatim baš od prve njihovo znamenje pa čak i vrlo jasne odgovore. Zašto? Kao i većina, onog što me najviše strah se pokušavam ne uhvatiti. Tako oni meni već dvije godine pričaju nek' poduzmem nešto sa svime što želim promijeniti kod sebe, kod društva, Univerzuma i šire, naravno (ok, izostavimo Boga iz toga). Pa hajde, ja počela s web stranicom, malo svojih iskustava, malo onog u što vjerujem, pa u što sam sigurna itd., itd. Pa se počeli javljati ljudi, pa se ispostavilo da ih ima puno koji slično razmišljaju. Pa počelo kopkati da nešto stvarno i napravim, po onoj latinsko- narodnoj „S riječi na djela“. Pa sumnje, pa strahovi, pa hoću li ja to moći, pa hoće li to tko htjeti, pa onda čak malo i čemu sve to (iako stvarno nisam sklona depresiji). Ali guram ja naprijed i ponavljam si: „ I Noa je gradio arku, a svi su se smijali, i gdje su sad svi ti?“ Da, da, znam, iako to obično ne podržavam, ali bilo je i „bildanja“ ega kad je baš bila panika. I tako u presudnom trenutku kad je trebalo uzeti u zakup prostor za aktivnosti udruge i kad je moj muž ženobojazno i plaho pitao:“A do kad ćemo mi to financirati ako se baš odmah ne pokrene?“, nemajući na pameti ništa loše, već se pokušao zaštitnički postaviti prema našoj goloj egzistenciji, ja sam napravila isto ono što bi svaka samouvjerena osoba 100% sigurna u sebe napravila- pitala anđele.

    Imam anđeoske karte i ne koristim ih prečesto jer nema smisla ih izazivati da baš glasno govore kad sam uvjerena da su uvijek uz mene i da me upućuju u pravom smjeru, ali, eto, ima prilika kad koristim svoje ljudsko pravo i branim se nerazumijevanjem. Tako ja zovem traženje potvrda, a da zapravo znam što trebam, samo eto, ulozi su visoki i malo me strah da nisam baš sve dobro posložila, nemam što pametnije reći.
    Otvorim ja karte i prva koju okrenem je Izabela i kaže:“Da, trenutak je pogodan za tvoj novi pothvat. Tvojim pozitivnim očekivanjima slijedi sretan ishod.“ Razveselim se, ali ima u tom špilu još karata, možda se koji od krilatog prosudbenog vijeća ne slaže, pa okrenem sljedeću. Serena:“Ja sam anđeo obilja. Dobit ćeš potreban novac, a Bog će odlučiti kako će se to dogoditi. Imaj vjere.“ Ma idemo opet, ima njih još, sve se nadajući da će mi netko dati razlog za sklupčati se i biti mala i nemoćna. Vanesa:“Da bi donio odluku, upitaj se:“Koji me put približava mojoj božanskoj svrsi? Koji me put udaljava od nje?“ Ok, sad ste me piknuli gdje ne želim, božansku svrhu stvarno ne želim iznevjeriti, ali što ako se ja varam o svojoj božanskoj svrsi? Što ako je dovoljno da djecu učim deklinacije i konjugacije? Ajde, dodajmo i komparaciju. Onda je zaključno pitanje bilo:“Kako da svladam prepreke svog ega na putu ostvarenja onog što smatram svojom božanskom svrhom?“ Jer i strah je ego, ne baš u najčešće shvaćenoj varijanti, ali da, je. I onda k'o da sam otvorila kutiju vjetrova- iz sljedeće karte izronio je snažan jednorog nošen burom ravno meni u lice, Anđeo mistike:“Nastavi odlučno napredovati i ne prihvaćaj odbijanje. Očekuj čudesna rješenja.“ A između redova kao da je stajalo:“Pa je l' te moramo pregaziti da shvatiš? Doveli smo te dovde, vukli i gurali, slagali situacije i ljude koje susrećeš, sve ti je posloženo, deder okani nas se više!“

    I tako ja pokunjeno zatvorila karte i zahvalila. Stvarno mi nisu rekli ništa što ne bih znala, ali kao svaki prosječan smrtnik ponekad si dozvolim ignorirati božanski glas u sebi, ne često, ali dogodi se. A onda ako treba prenuti me iz tog sna, i anđeli zaviču.

    Vaš Anđeo bez krila
    Mihaela Žugec Saračević mihaelazugec@gmail.com
    Centar za poticanje sretnijeg života Sretna misaowww.sretnamisao.com

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • S anđelima do Anđele

    U rujnu prošle godine tražila sam prostor za aktivnosti udruge Sretna Misao koja je trebala započeti s djelovanjem kroz koji dan. Naravno, kao za sve što je neprofitno, financijska konstrukcija nam je bila optimistična, dakle, vrlo nategnuta. Trebali smo barem dvije prostorije, od toga jedna mora biti prilično velika, četrdesetakkvadrata, mora imati kuhinjicu i kupaonicu, dobro riješeno grijanje, ne prevelike režije, lako dostupno svim prijevoznim sredstvima, mjesta za parkiranje, po mogućnosti terasu za radionice na otvorenom kad zatopli. Neizostavno, vlasnik mora biti simpatičan, pun razumijevanja, spreman pomoći i popraviti ako što zatreba, i pouzdan kako ne bi povisivao zakup. Da sam sve to izgovorila na glas, vjerojatno bi me prisutni upitali koju glazbenu želju imam uz sve to. Ali nisam odustala i odabir pravog prostora za nas sam prepustila anđelima otprilike ovim riječima: „Ja zovem, razgledavam, a vi mi dajte jasan znak da je to baš za nas.“ Kao i uvijek, anđeli i ja funkcioniramo na bazi malo riječi, a puno povjerenja. Zovem po oglasniku, ali na birane brojeve nitko se ne javlja; ili su već izdali ili mi nisu simpatični.

    Jedan oglas zvuči primamljivo: kuća za 200 eura! Ne mogu se oduprijeti, a da ne odem pogledati, iako mi u glasu dotičnog gospodina sve to ne zvuči baš predobro. Mjesto i nije baš nešto, a nazovi kuća je zapravo stan u kući koji treba temeljito renoviranje. Zahvaljujem na vremenu uloženom za pokazivanje i nestajem. To nije to. Zovem dalje i javlja se gospodin simpatična glasa i kaže da želi iznajmiti cijelu kuću za 1000 eura ili samo jedan dio za 500. Vrti mi se u glavi od nedostižne cijene, ali gospodin je izuzetno drag i zove me da dođem pogledati, a za cijenu ćemo se dogovoriti. Sumnjičavo odlazim jer u glavi vrtim kako nemamo 500 eura pa da nudi 500 kvadrata za njih. Dolazim do kuće u centru Zaprešića s tri vlastita parkirna mjesta i još nekoliko uz cestu koja je, budi rečeno, slabo prometna jer je kružna. Penjem se na kat na prekrasnu nadsvođenu terasu od otprilike 40-ak kvadrata, ulazim u stan i evo me u kvadratnom hodniku kao stvorenom za više cipela i kaputa. S lijeva je prostrana kupaonica (u kojoj danas stoji i stol za prematanje), s desna mala kuhinjica (mjesto nastanka velikog broja palačinki, kilograma pečenog kestenja, nekoliko litara kuhanog vina, kave i čaja), a preda mnom pravokutna prostorija od svojih četrdesetak kvadrata. Iz te velike prostorije dvoja vrata vode u još dvije manje prostorije (danas prostorije za manji grupni rad ili ako trebamo klupe i stolice za ozbiljniji rad, ako to kod nas uopće postoji). Sve je netom oličeno, parketi nedavno izbrušeni i prelakirani, a gospodin koji mi pokazuje prostor govori da bismo mogli sići i u hladu se uz domaće vino dogovoriti o cijeni ako mi se sviđa. Da ako mi se sviđa, vidio je odmah da sam ostala k'o šlapa jer je to savršen prostor za naše potrebe. Ali 500 eura! Još uvijek smućena cijenom, silazim i razmišljam kako da ga uvjerim na snižavanje. Uz stvarno dobro domaće vino, objašnajvam mu da su sve naše aktivnosti za opće dobro, vrlo jeftine, gotovo besplatne, a neke i takve, kako bih mu dala znanja da tu nema novaca, bar ne takvog da bismo skupili za visoku najamninu. Sviđa mu se naš program pa će spustiti za 100 eura. Kažem super, ali još uvijek je puno. Pa dobro, ajde još 50 eura, ja bih radije da mi je u stanu udruga kao vaša nego netko tko će mi opet uništiti stan jer zadnji podstanar je bio sumnjiva ponašanja, kaže on. Ja preračunavam, 2500 kn, puno je to, ali opet, garsonijere su po 1800! A to nam ničemu ne služi. Razmišljam, ne znam što bih, a neki glasić u glavi govori: „Ajde ti još jednom gore!“ Pitam smijem li sutra doći s kolegicom pogledati jer dvije su glave pametnije nego jedna. Može, naravno.
    Sutra dolazimo Zdravka, suvoditeljica brojnih radionica otad održanih, i ja. Vodim ju kroz prostor i dajem joj svoju viziju kako ćemo ga iskoristiti kao da ju nagovaram da potvrdi. A ona, u jednom trenutku, odlazi u kut velike prostorije i viče: „A joj, što je sladak! Gle, mali zlatni anđeo!“ Ja izbezumljena jer ga nisam vidjela jučer, pitam vlasnika je li ga netko danas stavio, a on odgovara da nije, ostao je od prethodnog stanara. Da, mislim si ja, baš je anđeo ostao od onog problematičnog! I opet čujem u glavi glasić: „Pa netko ti je morao čuvati prostor!“ I osjećam tisuću zvončića anđeoskog smijeha. Sad već znam da je to naš prostor i da ćemo ga uzeti bez obzira na dvije tisuće petsto razloga protiv, ili barem tisuću previše, ali isti onaj glasić kaže: „A što se brineš? Doveli smo te dovde, i dalje ćemo.“ I osjećam prekrasan zagrljaj sigurnosti u svemu tome nesigurnom, vidim roditelje i djecu kako u ovom prekrasnom prostoru zajedno uživaju u učenju novih stvari, glumimo tigrove na talijanskom, skačemo gore- dolje sa stolica vičući sitzen- aufstehen, slažemo nešto na francuskom, iako ne znam ni riječi tog jezika, pričam im priče o slovima dajući im drugu sliku o učenju pisanja... Vidim prostor pun veselja svih dobi... Bake i unuke kako zajedno filcaju darove za roditelje, tate i djecu izrađuju poklone za majčin dan kako bi iznenadili mame... Veselje, veselje, veselje... I znam da će se ostalo posložiti, ne znam kako, ali hoće nekako...

    Sad još samo da potpišemo ugovor i to je to. Prilično sam zadovoljna, iako moj ego ne miruje baš posve, još uvijek se daje nagovoriti strahu, ali ne dam se ja jer znam da će me anđeli već umiriti ako baš potpuno pošandrca. Vlasnik nosi ugovore, ja prvo zagledam onih kako se činilo nemogućih 2500 razloga za ne potpisati i osjećam kako me hvata sve više pitanja bih li trebala. A onda mi pogled padne na ime koje stoji na mjestu najmodavca i svi moji ego strahovi se rasplinu. Gospodin koji nas je takoljubazno primio nije vlasnik, već njegova majka, Anđela. Treba li tome što dodati?
    I da, anđeli su opet bili u pravu. S vlasnikom smo u dobrim odnosima, prostor je prepun veselja učenja, stjecanja novih znanja, vještina, druženja. A najam? Još uvijek nam se ne čini malen, ali se pokrivamo i znamo da je to zapravo dvije tisuće razloga za. A mali zlatni anđeo stoji u svom kutu i svaki naš rad pozlaćuje.

    Vaš Anđeo bez krila
    Mihaela Žugec Saračević mihaelazugec@gmail.com
    Centar za poticanje sretnijeg života Sretna misaowww.sretnamisao.com

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Odmor za spavanje

    - Je l’ u školi ima neki odmor za spavanje? – ovo nije referendumsko pitanje hrvatskih učitelja (premda bi možda moglo biti). To je pitala 6-godišnja Sara – ponosni drugi školarac iz naše obitelji.
    Kažu da kad prvo dijete padne na pod roditelji jure liječniku, drugom kažu da ustane, a kad padne treće – prvo pogledaju je li parket čitav.
    Ne bih dala ruku u vatru da je to baš uvijek i baš svuda tako, ali ima nešto u tome da “Malkolmi u sredini” nekako bezbolnije prolaze kroz sve.
    Opušteniji roditelji

    Možda je sve ostalo isto, ali roditelji su definitivno opušteniji, a ja bih se skromno usudila reći da je upravo u tome tajna sretne djece. Ima jedna navodno sjajna knjiga. Zove se “Otrovni roditelji”. Nisam ju pročitala – još uvijek mi stoji u “to do”, ali nekako naslućujem da je o tome riječ.
    Imamo torbu, nemamo pločnik
    I tako smo mi opušteno krenuli u prvi razred. Škola nam nije preko puta, a put (kolnik) nam nema pločnika. Autobusi nisu usklađeni sa školskim rasporedom, boravka nema, bake su nam miljama daleko, a tatino radno vrijeme je “europsko”.
    No, mi zato imamo starijeg brata koji je cijeli prvi tjedan - rame uz rame s bakama, mamama i dedama dolazio po svoju 4 godine mlađu sestru, dobili smo sjajnu torbu od krsne kume, pernicu od druge, udžbenike nabavili, radne bilježnice kupili, papuče imamo iz vrtića... a dobra volja i uzbuđenost oko škole nikada nisu bile sporne.
    Bilo je vruće...


    Bez puno panike, smireno i ležerno klizimo kroz drugi tjedan.
    - Kako je danas bilo u školi? – pitam ju prvi dan.
    - Bilo je jako vruće pa sam se skinula u potkošulju (!?).
    - Kako je danas bilo? - uvijek isto pita mama.
    - Super, bila je neka druga učiteljica i pričala je nekim stranim jezikom. Mislim da je to bio vjeronauk (!).
    Kad smo uz malo objašnjavanja ustvrdili da je to bio njemački, sljedeći put, kad sam ju pitala kako je bilo na njemačkom, ona je rekla:
    - Je l to ono gdje se moli?
    Floh, frau ili Gospođa Buha!
    Kasnije sam saznala da su pod njemačkim učili kako se kaže učiteljica (frau), a da je ona poslije škole svima objašnjavala kako se učiteljica kaže floh (buha).
    - Jeste možda dobili neku obavijest - pitam, a na svoje pitanje dobijem pitanje:
    - A što je to obavijest?
    I za kraj, jučer ju pitam za neku informaciju, je li im možda učiteljica rekla, a ona će (snalažljivo):
    - Nije nam rekla, ona je otišla čuvati svoju djecu!
    Nakon mojih podignutih obrva, pokušala je još jednom:
    - Dobro, otišla je kuhati ručak!

    Ljubi vas i štuje Hakuna Mamama marija@sretnodijete.net

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
« »