View: Post view - Djeciji biseri

  • Iznadprosječna

    Uopće ne znam kada ću prestati uživati u činjenici da su mi djeca malo porasla. Zadnjih mjeseci to je glavni izvor mog zadovoljstva i nadahnuća. Ponekad, gledano očima ozbiljnih, odgovornih, odmjerenih... to moje uživanje graniči sa zanemarivanjem gore navedenih i ranije spomenutih. Kao na primjer činjenica da u dane školskih praznika spavamao duže - oni do 9 ja do pola 10, idemo leći kasnije – ja u 10, oni u 11, čitamo knjige u neograničenim količinama – oni Harry Pottera i lektire, ja istovremeno po tri iz različitih žanrova, gledamo filmove i crtiće – oni više, ja manje, jedemo kokice – oni uz cedevitu, ja uz crno vino, spavamo svaki dan u drugom krevetu (jer raznolikost razveseljava), a počesto smo i do kasnih poslijepodnevnih sati u pidžamama. Priznajem, neki ih uopće ne skinu (ali u ovom slučaju to ipak nisam ja). Sigurna sam da ćemo se do kraja praznika upristojiti, pokrenuti, odvažiti, usuditi, otisnuti... U planu je odlazak na klizanje, zubaru, na cijepčjenje, pozivanje i obilaženje prijatelja, pokoje planinarenje... Ali za sada smo još u fazi planiranja, a s realizacjom ćemo ... od ponedjeljka. No, kako već sada znam da kada krenemo punim jedrima u drugo polugodište nema uzmaka do sredine šestog mjeseca, za mene još mjesec dana dulje. I sad se onima koji rade neki normalan i pristojan posao, imaju svoje radno vrijeme i tri tjedna godišnjeg godišnje ovo čini kao bulažnjenje dokone učiteljice. Bilo kako bilo pred nama su dani prepuni obaveza nastavnih izvannastavnih, školskih i izvanškolskih, mjesečnih, tjednih, dnevnih i isto toliko puta prilagođenih programa, vrtićkih, crkvenih, sportskih, slikarskih, majčinskih, domaćinskih, kućanskih i okokućanskih, kuharskih i susjedskih, a kad zazeleni i vrtlarskih, voćarskih i povrtlarskih. Dani se izmjenjuju kao sati, tjedni kao dani, a mjeseci kao tjedni. Gledamo sinoć neki sladunjavi film moj najstariji izdanak i ja i u jednom trenutku jedan poznati gumac (a nije Jack Nocholson) i Michelle Pfeiffer raspravljaju o godinama – on njoj laže da ima više, a ona njemu da ima manje. I u jednom trenutku ona (slaže) da ima 38 godina. Na to će moj David: Kao ti mama. Ja ne kontrolirajući tok misli dobacim: A gle kako samo izgleda? I sarkastično dodam: Ista ja. Pogledam ga ispod oka i uhvatim lice pred pucanjem od smijeha. Ali pristojno i dobro dijete šuti. Ali ne i mama. Iskoristim taj trenutak i pitam ga: - Ajde sada, stvarno, što ti misliš kako ja izgledam za svojih 38 godina? Praznici su, odmorna sam i spremna za trenutak istine, ma kako bolan on bio. On šuti, šuti i ispali: Iznadprosječno! Ja ne vjerujem što čujem, jer dijete je inače iskreno i do sada nije lagao, pa krenem s nekih potpitanjima, a on me opet kratko otpili i kaže: - Gledaj, kod kuće si koma, ali kad se središ i kad nekud ideš – mislim da izgledaš iznadprosječno za svoje godine (ko da sam starija od Isusovog magarca). I tako je iznadprosječna mater u slavu svoje iznadprosječnosti poslala svoje dijete (iznadprosječno, dakako) po čašu vina, pojela ostatke zagorenih kokica, utonula u san sretne majke da odspava svojih iznadprosječnih desetak sati u komadu. Živjeli praznici! Napisala Hakuna Mamama marija@sretnodijete.net

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Uvijek možeš biti kralj!

    U životu uvijek možeš biti kralj ( i – ica, dakako). Otkud sad ta glupost – možda se pitate. E, pa, naučila sam. Ovaj puta od Sare.
    Ove godine na opće zaprepaštenje svih dušebrižnika i pobornika teorije ”pusti dijete da se igra” krenula je u školu sa šest godina i nepuna dva mjeseca. To što je zadnja u vrsti, nikome iz našeobitelji nije nikakav problem, jer se zna da sam ja oduvijek bila zadnja, a nisam uvijek bila najmlađa.
    Prodala sam joj onu foru s najboljim parfemima u malim bočicama, tako da otrov u malim bočicama nisam morala ni spominjat. Tu ću priču čuvati za pubertet, ako će trebati. A kako sada stvari stoje – vjerojatno neće.
    U razredu ima jednog dječaka kojeg život do sada nije baš mazio. I premda mi o tome ne pričamo nagals, a ne priča ni učiteljica, nema bake, tete, strine i nadobudne susjede u blizini (Sarina prva prijateljica, kao što sam onomad citirala, živi na drugoj planini) od kojih bi mogla čuti “Siroto, dete, pogleć ga samo” – moja najmanja u vrsti za čas je povezala konce.
    I svojim postupcima do sada dala za misliti svima nama čija su sućutnost, dušebrižnoštvo, empatija i ostale divne riječi ostale samo na riječima.
    Kada su za Dan kruha u školu morali donijeti kuhinjsku krpu, pregaču i valjak za mijesti tijesto – pitala je imamo li mi možda dvije pregačice. Ni na kraj pameti mi nije padalo zašto to pita, ali sam joj našla dvije pregače. Uredno ih je složila u torbu i rekla: Znaš, ponijet ću za XY. On će sigurno zaboraviti.
    Nedavno je rekla da XY ima jako malu olovku, pa će mu ona dati jednu svoju jer je tata kupio punu kutiju.

    A jučer, kada su u školu zadnji dan uoči kraja Fašnika trebali doći maskirani – rekla je:
    Ponijet ću ovu krunu za XY. On će sigurno zaboraviti masku. Ali uvijek može biti kralj!
    (Riječ je o papirnatim krunama tvrtke Offset koje su se dijelile posjetiteljima Samoborskog fašnika).
    I tako sam ja jučer, jedan sasvim običan utorak, lebdjela od sreće sa novim saznanjem da u životu zbilja uvijek možeš biti kralj (ako imaš ljude na koje se možeš osloniti).
    I presretna sam da je moja mala djevojčica jedna od takvih ljudi.
    I koga je sad briga tko je koji u vrsti?

    Napisala Hakuna Mamama
    marija@sretnodijete.net

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Ne brini, mama, počistit ćeš ti to!

    Kada su mi djeca bila jako mala stalno sam si mislila kad će već proći faza u kojoj nakon svakog jela, a jede se po desetak puta dnevno puta troje djece, slijedi čišćenje stola, stolca za hranjenje, poda, ruku, lica, odjeće, kuhinje... kuće i okućnice. I onda to nekako prođe, a od umora ni ne skužiš kad je prohujalo s vihorom, i dođe nešto novo.

    Prosipamo rijetko, ali sa stilom

    Što se prosipanja tiče... kod nas su to zbilja “rijetki petki”, što bi moja baka Mariška rekla. Ipak, tu i tamo, obično u večernjim satima kada smo svi na plitkoj rezervi, jedna čaša soka, vode ili mlijeka stane na krivu nogu.
    I ... opa... spašavaj što se spasiti da na stolu na kojem su uvijek barem dvije nedovršene zadaće, pokoji crtež, velika kutija s flomasterima, škarice, kolaž, testovi koje ispravljam i dvadesetak lektira koje čekaju da budu ispravljene.

    Naravno, tu je i uništen stolnjak. A on nije gumeni.

    Na neke stvari u životu baš sam ponosna. Recimo ja nikad u životu nisam:
    a) glasala po nečijem naputku
    b) dobila posao preko veze
    c) kupila gumeni stolnjak jer je praktičan, posebno kad imaš malu djecu.

    Znam kako je bilo Einstenu!

    Jako plastične stolnjake ne volim i ponosna sam jer ih ni u gore spomenutoj fazi nisam imala.

    I dok ja spašavam sve što se spasiti mora, moj najmlađi sin Samuel (glavni i odgovorni za prosipanje) mirno kaže: Ne brini, mama, počistit ćeš ti to!

    I nikada mi ta rečenica ne bi baš tako jako zapela za uho, da ju u zadnje vrijeme nisam čula nekoliko puta, a zadnji put kad je došla do mene stala sam na trenutak i razmislila.
    I uočila njenu veliku veličinu. Upalila mi se ona lampica i sada znam kako je bilo Edisonu, Nikoli Tesli i Einsteinu.

    Ne brini, mama, počistit ćeš ti to!

    Vau! Pa to je zbilja odlična rečenica. Ako ikada odlučim napisati neku self help knjigu svakako ću ovu rečenicu uzeti u obzir kao jednu od top mantri. Nešto u stilu: Kad vam u životu ide loše, gušite se u problemima, ne vidite izlaz... zastanite na trenutak, spojite se sa svojim unutarnjim Ja i hrabro si recite: Ne birini (sada recite svoje ime) počistit ćeš ti to!


    Možete tu rečenicu napisati na karton i zalijepiti na ogledalo – neka to bude prvo što ćete ujutro vidjeti. Izgovarajte to glasno, ako možete, a svakako bi bilo dobro da si karticu s tom motivacijskom rečenicom stavite u auto ili novčanik. Tako da uvijek bude uz vas. Izgovarajte ju što ćešće i problemi će nestati.

    Vaš motivacijski govornik ili life coach možda nalazi u vašem podnožju, mota vam se oko nogu, drži za suknju (ili neku njenu inačicu). Samo treba obratiti pažnju, malo se sagnuti i poslušati što to oni govore.

    Nemojte misliti da ismijavam self help literaturu, jer ja više uopće ne znam kako bi čistila da mi moj dječak ne kaže “Ne brini, mama..... “. Stvarno pomaže! Ovo pišem zato da se pohvalim, dakako, i da vam bacim bubu u uho jer se motivacijski govornik ili life coach možda nalazi u vašem podnožju, mota vam se oko nogu, drži za suknju (ili neku njenu inačicu). Samo treba obratiti pažnju, malo se sagnuti i poslušati što to oni govore.

    A ako ipak od silnog gugutanja, brbljanja, frfljanja, padanja, dizanja, prosipanja, prljanja, zanovijetanja, cendranja, možda psovanja, plakanja, nespavanja, pelena, gaza, duda i maramica ... ne čujete baš ništa, uvijek si možete reći: Ne brini, mama, počistit ćeš ti to!

    Ps. Motivacijska rečenica vrijedi za sve vrste čišćenja – poslovne probleme, dosadne svekrve, razdražljive kolege na poslu, naporne susjede, višak kilograma, manjak samopouzdanja, koalicijske partnere, kandidacijske liste...

    Autor: Hakuna Mamama (Marija Mapilele), majka troje djece, glavna urednica portala Sretno dijete i učiteljica.

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Sijačice sreće

    Kad sam završila prvi razred osnovne škole mama me je odvela u knjižaru. Danas, iz perspektive mame, vidim da je odličan potez bio da je ona odlučila kupiti mi knjigu, a ja sam mogla  izabrati koju. Znam da nije čitala literaturu o odgoju djece, niti se o svojim postupcima savjetovala sa stručnjacima. Pa, ipak, i danas je većina njezinih odluka pedagoški vrlo korektna i ispravna (rečeno rječnikom jedne učiteljice).
    Propala knjižara&država d.o.o.
    Ja sam išla u Osnovnu školu Vladimira Nazora u Đakovu, a knjižara je bila... mislim da se firma tada zvala “Trgopromet”, kasnije je privatizirana u "Pan", a onda propala po poznatome hrvatskom scenariju. Dovela me, dakle, u knjžaru da si za sve svoje petice izaberem knjigu.
    I danas se sjećam teta koje su tamo radile, drvenog pulta, posebne kućice za blagajnika (jednog sijedog gospodina s bradom), mirisa "kričavo roza i kričavo zelenih mirišljavih gumica" za brisanje. Ja sam sva važna izabrala knjigu Zvonimira Baloga “Ja magarac”.
    Biciklom bez kašnjenja
    U knjižaru smo išle biciklom. Kako ja nisam bila bogzna kako spretno dijete (bicikl sam naučila voziti tek u drugom razredu), tako me na kraju prvog još uvijek mama vozila na stražnjem "sicu". Nije to bila jedna od onih “rekreativno-dosadno mi je vožnji”.
    Išle smo biciklom jer je tako bilo brže, jednostavnije, potpuno besplatno i iz jednog vrlo praktičnog razloga – moja mama nikada nije vozila auto (i, zanimljivo, ni dan danas nikada nigdje ne kasni).
    Za sve je kriva mamina lektira
    Kako to obično biva – sve dok se moja kćer nije galopirajućim korakom počela približavati kraju prvog razreda – nisam razmišljala o tom događaju i tim danima.
    I premda je u međuvremenu prohujalo toliko godina, iako su i knjižara i država promijenile ime, vlasnika, strukturu... a onda i jedna i druga (ne)slavno propale (najprije država, onda i knjižara)... za kraj školske godine moja je Sara poželjela da joj kupim – knjigu!
    Nije to namještena situacija za potrebe ove priče.
    Svar se kuha već nekoliko mjeseci. Točnije, otkako smo u mom 3. b za lektiru imala knjigu Božidara Prosenjaka “Sijač sreće”. Prekrasna knjiga priča i crtica iz dječjeg svijeta – preporučam ju svim učiteljicama, mamama, tatama, bakama i djeci.
    Jednu knjigu i jednu PopPixie
    Dakle, ja si ponijela lektiru u krevet kao svaki pošteni đak prije spavanja i nekako su je se domogli moji klinci. I priča po priča, večer po večer... zaljubili se u tu knjigu. Do to mjere da Sara za kraj školske godine želi baš tu knjigu (i još jednu PopPixie koja plače, pleše i na žalost ne pere prozore).
    Moja mama nije pisala priče o meni. Nije me vodila na slobodne aktivnosti i sjedila na tribinama kukajući kako nema vremena.
    Zapravo, ne sjećam se da je ikada rekla da nema vremena. A imala je (i još uvijek ima sedmero djece). Ove godine, zadnjeg dana škole, došla nam je u kratki posjet.
    Nije me odvela u knjižaru da si izaberem knjigu. U ovim "zrelim" godinama više su me razveselili domaći kolači, piletina i rezanci za juhu.
    A Sara je dobila nešto kunica od bake za sve njezine petice. Pogađate što ćemo kupiti.
    Sijača sreće! Pa neka sreća raste, buja i cvjeta. Jer i moju je netko odavno posijao.
    I baš se dobro drži.

    Uživajte u ljetnim danima i dajte pusu svojoj mami ako ju srećom imate Hakuna Mamama marija@sretnodijete.net

    * Na slici gore baka i Sara sade vrt!

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Nema više cici

    Obje mašine veša prostrte na terasi, ručak iz zamrzivača se lagano otapa, voda za špagete pristavljena, trogodišnjakinja uspavana, školarci još u školi… logistika za pisanje teksta za Sretno dijete je na labavim nogama, ali ipak tu – mogu početi pisati! Nisam neki daktilografski tip, ali pišem s obje ruke, važno je naglasiti OBJE (ne zato da se hvalim kako znam „hvatati“ slova – pišem samo kažiprstom, tj. s dva kažiprsta), zato što mi druga ruka nije zauzeta držanjem dvogodišnjakinje koja sisa. Da, drage moje, krenula sam u tu avanturu odvikavanje bebe od sisanja…
    Neki će reći zašto to radim kad sam ionako na porodiljskom do njezine treće godine, nemam nekih obaveza (radim vrt od 180kvadrata, čistim 130 kvadrata kuće, brinem o 6-članoj obitelj…“samo“), njezino sisanje mi ne pada teško (hm… možda ipak onih 6 puta noću i onih prekobrojnih 5 puta danju kad je netko „gadno“ pogleda ili se saplete o šaru na tepihu pa se dođe utješiti na par sekundi, podižući mi majicu i samoposlužujući se kao na kiosku sa fast foodom), dojenje je užitak i dobrobit za majku i bebu. E, takvima ću samo ispričati svoju noćnu moru (za koju se nadam da će jednoga dana zaživjeti u Zrinkinoj strip-ilustraciji u mojoj knjizi o majčinstvu): sanjam kako se vozimoautom na neki višesatni put i beba cendra na zadnjem sicu, a ja nehajno prebacim sisu preko ramena s prednjeg sica da je nahranim! Brrrr!!!
    Nakupilo se u mom stažu poštenih 66 mjeseci dojenja – kad zbrojim njih četvero u ovih deset godina pa mislim da napokon mogu vratiti sise u „normalan“ grudnjak. Znam, uvijek će se netko naći zakinut za takvo razmišljanje (i veličinu), ali mi je došlo ono malo samopouzdanja iz sisa u glavu pa preuzimam sve ovlasti nad svojim ekstremitetima.
    Umorna sam, neispavana (u posljednje 4 godine je bilo pod normalno da ustajem svakih sat-dva i da ne znam kako izgleda prespavati noć, da sam na raspolaganju sisavcima i danju i noću), ne smijem popiti ni tabletu kad me rastura glavobolja, ne smijem koristiti kozmetiku koja sadrži bog-zna-što, niti obojiti kosu, niti koristiti nužne lijekove za držanje moje kronične bolesti pod kontrolom… Priznajem, dojenje me skrenulo na alternativne putove meditacija, molitvi i „slobode u vlastitom umu, umjesto u nogama“, ali sam se doista zaželjela promjene… Mislim da sam ovom odlukom zaokružila svoje majčinsko davanje na jednu novu razinu – uzajamnog davanja i primanja, dugih šetnji, novih dnevnih menija i kuhanja, igre i sazrijevanja na jedan novi način.
    Dakle, sve ovo i mogu pisati jer nema male sisavice – kod bake je na trotjednom odvikavanju od sisanja! Pokušavala sam je zimus odviknuti barem od noćnog sisanja i tako sačuvati dnevne podoje „zdravlja i bliskosti“,ali… Kad je i nakon 15 dana dernjava postala neutješna i prebučna – odustala sam. Humanije mi se činilo dati je mojoj mami, da me mala ne vidi i ne čuje, da se zaokupi nekim drugim aktivnostima (a njih uz baku i djeda ima u neograničenim količinama – njihova je mala maskota gdje god da krenu – stalno skitaju) i da zaboravi na sisanje.
    Po povratku kući sam prvo potražila savjet prijateljice liječnice, koja mi je i prije nekoliko godina dala tableticu kad sam bila u istoj situaciji (nakon 2 godine dojenja prve kćeri trebala sam krenuti na posao u razred s punom satnicom, a ona je još uvijek sisala po 8-10 puta dnevno, trčala i sve pričala, „svađala“ se samnom kad sam joj govorila da nema više cici), a zatim proguglala svoju situaciju. Srećom, tableticu nisam dobila, ali sam čitala doista svašta po roditeljskim forumima.
    Prvih je dana mlijeko nadolazilo u ogromnim količinama, grudi su mi postale teške, bolne na dodir i prijetile su upalom. Počela sam se izdajati svakih sat vremena pomalo, a do sutrašnjeg jutra teško sam mogla i pomicati ruke koje su postale smetnja i pri spavanju i pri kretanju – sve me je boljelo. Na forumima cure pišu da u prvu pomoć kod prestanka dojenja priskaču list kupusa i peršina. Grudnjak mi je desetak dana bio krcat peršinom danju i kupusom noću, vonjala sam na „lešo“ gdje god sam se pojavila. Tim tempom su se i izdajanja smanjila na nekoliko kapi svakoga jutra dok sam pod toplim tušem masirala grudi i uklanjala čvoriće koji su se preko dana i noći stvarali. I tako, trajalo je to skoro 15 dana. Sada napokon mogu obući stari grudnjak, zagrliti muža i djecu, primiti trogodišnjakinju u krilu a da ne pravim bolne grimase.
    A za nekoliko dana slijedi pravi test – idemo po sisavicu! Već sanjam situaciju kad me prvi put vidi i sjedne mi u krilo, zadiže mi majicu i otvara usta – pa mama samo tome i služi! Pametnica je ona, a još k tomu i tvrdoglava, vjerujem da nije zaboravila… Više se brinem za sebe, „seronju po horoskopu“ i svoje verbalne svađalačke vještine te odgoj smjernog roditelja – kako da se obranim od tih pogleda i zahtijeva???
    No, samopouzdanje „na gotovs“, sutra krećemo!

    Mama Konj

    p.s. Napisat ću vam kako je prošlo!

    sberakov@gmail.com

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Priča o Kroksicama

    Nema se tu puno što pričati... U jednom od posjeta internetu (još jednom zahvaljujem Teletubiesima na postojanju koje mi omogućuje nekoliko desetaka minuta „kompitanja“ dok oni zabavljaju moje dvije pelenašice. Podići ću im jednom spomen-obilježje u dvorištu ili okolici. Dakle, za vrijeme jednih Teletubiesa i mog posjeta bespućima interneta otkrila sam natječaj za ljetnu fotografiju – s lijepom nagradom – Crocs cipelinama, baš onakvim kakve sam ovo ljeto odlučila kupiti!
    Naravno, moja varijanta je ona što stane u košaricu supermarketa…
    Waiting for a Summer...
    U moru fotografija izabrala sam jednu na kojoj su stariji sin i kćer u ljetnim majičicama, leže na klupi, u zanimljivoj formaciji koja bi odgovarala nazivu „Ljeto na vidiku“.
    Dadoh fotki naslov, ispunih formular i poslah…
    Da, imala sam filing da bi stvar mogla upaliti – i nakon nekoliko dana doista dočekala mejl kojim me obavještavaju o nagradi – Kroksicama!
    And the Winner is...
    Podijelih vijest sa ostatkom obitelji i spontano je započeo proces dokazivanja kome trebaju nove Kroksice:
    Mužu, jer je on snimio dotičnu fotku.
    Starijoj kćerki jer je ona na fotki, a stalno joj nedostaje obuće jer joj noga brzo raste.
    Sinu jedincu jer je i on na fotki, „A baš on nikad ništa ne dobije“,
    Dvjema pelenašicama – jer nikoga nema da lobira za njih…
    Postavih sretnu vijest o nagradi na FB profil i spontano se pokrenula lavina „glasovanja“, nadmetanja, dokazivanja…
    Ženi, majci, kraljici?
    Ma, sve si mislim, naručit ću one krasne tamnoplave u svom broju – energetski me ta boja diže, a kad sam ja visoko, svima im je bolje!
    Poklonjenom konju se u zube ne gleda, kako bi to zvučalo danagrada kojim slučajem nije tako dobrodošla – a u „zube“ mog poklona će svi sa zavišću gledati! Ima li bolje reklame za Crocs?

    Napisala Sanja Beraković sberakov@gmail.com

    Ovaj mini dokumentarac ilustriran je nagrađenom fotkom Sanjine prekrasne djece koju je snimio njezin suprug!

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Borba za riječ

    Znam...nije me dugo bilo... Stječe se dojam da sam više s kuhačom u ruci nego pred tipkovnicom... Ima tu istine.
    Još kad bih napokon uspjela spojiti sve ono što kuham sa škljocajem digitalca i sat vremena mira i koncentracije da sročim i ispišem recept... Kao da mi je malo splasnuo entuzijazam ili je slabo uspješna taktika borbe za spisateljski trenutak u danu, pa makar mu rezultat bio i kratak recept. Borba za riječ...

    Boriti se za riječ može značiti izboriti se za sebe, mjesto i vrijeme da svoj stav nametnete na površinu obiteljskih događanja (nemojte misliti da je nama koji se "nadmećemo" za riječ u kući lakše nego vama koji se nadmećete za riječ na poslu, u društvu ili sl.).

    Boriti se za riječ može značiti čežnju da nešto napišete, izrazite svoje misli i osjećaje kroz stihove, rečenice, pa i kombiniranekulinarske sastojke.
    Boriti se za riječ može značiti i da svi ukućani mjesecima pjevuše, izvikuju, šapću i beskrajno mnogo puta ponavljaju... sa čežnjom, s nadom, ustreptali u očekivanju...čuda.
    Borba za riječi kojima bi Gora napokon komunicirala s nama.

    Slažu se godine, mjeseci, dani, sati, liječnički nalazi i putni nalozi, novčanice, slojevi suza, uzdaha i nadanja – u pokušajima da joj nametnemo govorni način komunikacije.
    Povremeno se čuje poneka riječ, kao krik pobjede nad njezinom zatvorenošću, zaokruženošću u vlastiti svijet, otvori se prozorčić kroz koji izviri nasmijana riječ/život.
    Bitka je duga, nema predaha, nema rovovske borge – riječ o riječ, neprestano. Vrijeme u pješčanom satu iscrtava dine, odbrojava slova i glasove progutane šutnjom, obojene čežnjom.

    Reci grožđe, reci grožđe, reci grožđe, reci grožđe, reci grožđe, reci grožđe....

    Sanja(m)

    Napisala Sanja Beraković sberakov@gmail.com

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Izgubljeno sjećanje

    "Ne stižem!", urlam sebi u bradu, ispod glasa, kroz zube i mimo spuštenih vlažnih trepavica. U ušima mi njezin autističan plač bespomoćnosti i nerazumijevanja: trebam te, trebam te da ispuniš, da živiš moj život govorom i kretnjama, da budeš moj prozor i moja vrata, moj izlazak u svijet koji će me zagrliti. Nosim je oslonjenu na lijevi bok.

    Ništa ne radim – spremam, čistim, čuvam djecu i kuham.
    Pletena košara impozantnih mjera u gornjoj kupaonici opet je prepuna veša. Već druga mašina bespoštedno guta šareni, svijetli, na 60, s omekšivačem i bez pretpranja. Šest plastičnih žutih linija užeta otužno visi na stražnjoj terasi, razapete između kuka u zidu kuće i metalnog stupa zabijenog u zemlju priručnog vrta s metvicom, matičnjakom, nevenima, raštikom, blitvom, radičem, dragoljubom...
    Neke su prošle zime ispucale, ogulila im se žuta plastika i ogoljela hladna metalna žica. Uhvatim se kako krajičkom svjesne misli, koja mi blicne između mašine i terase, pomislim: Je li to znak hrabrosti?
    Ona još uvijek plače u mom naručju dok hodam i čvrsto me drži za lijevi rukav crvene majice za kuću. Sitne šake i prstići s kratkim, vječno crnim noktima, začuđujuće su snažne. Ni ta snaga nije dovoljna da me prene stiskom, izvuče me iz vrtloga u koji sam nasmijana blaženo uskočila i sada me kovitla.
    Moleći da svakim udarcem u oštro kamenje zidova među kojima me vrti shvatim, vidim, nasmijem se i samo odmahnem rukom zakoračujući u...
    Pogledam na starinski zidni sat baštinjen od neke davne generacije predaka, mirno i dostojanstveno tiktakalo koje se savršeno uklopilo u štih primorske kuće. Gledam mu kazaljke, rimske brojeve izvučene u nekom ukrasnom fontu kojemu na znam imena, i ne primjećujem vrijeme.
    Možda doista ne postoji? Bljesne mi misao koju prekrije spoznaja da ne primjećujem koliko je sati, minuta, proteklo od kada sam stavila peći kruh pokriven keramičkom zdjelom koju mi je poklonio jednog Božića.
    Njezin plač je sada ritmičan jecaj iz dubine pluća, koji joj trese sitno tijelo. Napustila je obalu za koju se grčevito držala nadajući se da je obala ispunjenja želja, ili barem želje, koja joj je bila obuzela um i nadanja. Slatka u mislima o ispunjenju, topla pod prstićima s vječno crnim noktima, ukusna u malim ustima savršeno iscrtanim na sitnom licu. Pomislim na svoju sestru i njezino djetinje lice sa starih fotografija, kopiju minijature moje kćeri.

    Ne brišem naočale. Nemam dovoljno ruku, koncentracije, želje, potrebe da kroz njih jasno vidim prostor koji me okružuje. Znam da bih se i slijepa savršeno snalazila u svom zatvoru, milujući mu zidove, veličajući mu obrise u svome korisnom sjećanju.
    Ima li nešto čega bih se trebala sjetiti? Jesam li nekuda krenula noseći sa sobom zavežljaj korisnih osjećaja, nasljeđa...

    Centrifuga, napokon. U desnoj ruci zavojitim strmim stubama jedva nosim zavežljaj bijelog veša. U lijevoj ruci još uvijek držim nju. Bijelo uvijek ostavim za kraj. Ona prebire po mojoj jednostavnoj drvenoj ogrlici, ograničavajući svoj vreli svijet nadanja sitnom kuglicom i usmjeravajući svoju ljubav nečemu dodirljivom, prisutnom, još s tragovima života drveta koje je crpilo život iz Zemlje, radovalo se Suncu, grlilo se s Mjesecom i ljubovalo s Nebesima.
    Što osjećam?

    Vrt je daleko. Trebala bih prije odlaska pogledati vatru u kaljevoj peći i pobrinuti se da se ne ugasi dok me nema, isljučiti plin na kojemu se kuha njezina riža na štednjaku i pećnicu u kojoj se kruh već sigurno ispekao, zatvoriti kuhinjski balkon da ne uđe mačka, obući joj jaknicu i otrpjeti negodovanje, čupanje kragne i plakanje nad nemogućnosti da sama izvuče ruke iz rukava i oslobodi se mrskog stiska odjeće za izlazak iz kuće, otići u ostavu po već jednom korištenu najlonsku vrećicu, uzeti oštri crveni nož iz bijelog plastičnog razdjelnika u kuhinji, obući gornji dio trenirke i nazuti zelene vrtne klompe nekoliko brojeva prevelike, nositi je u rukama barem do pola puta, dok ne odustane, a zatim se pokušati dovući do vrta, a da joj ponovno ne isprovociram plač jer je morala izaći, hodati, biti vani, stajati kraj mene, jer je ne mogu držati u isto vrijeme dok berem desetak listova blitve za njezin ručak – svakodnevni, svakodnevno. Idem.
    Listove radije kidam prstima, nož čeka neku drugu priliku, možda šareni radič i rikulu, ako uspijem uz njezin ručak skuhati nešto i za nas, a da se slaže uz zelenu salatu. Na njima jož vlažne sjaje kapi sinoćnje kiše. Prsti su mi zamrljani crvenilom zemlje. Glatko je, pomiješano s kišom, kremasto i savršeno u svojoj hladnoći. Mišići lica mi se nehotično razvuku u osmijeh. Ona gleda ptice, prati ih pogledom nestabilno stojeći na desetak centimetara slame kojom sam prije petnaestak dana prekrila zimski vrt.
    Gledam je. Ustajem. Zagrlim je. Nježno je privijem tako da mi njezina tanka i mekana kosa sjedne u udubinu vrata. Sjednem na slamu, čvrsto je obujmim, a zatim legnemo. Na slamu, na Zemlju, žmireći, bez misli. Ona je tiha, uživa u mom dodiru, mirnoći, nekretanju, smirenosti, tišini...
    Samo miris vrtnog zelenila, slame, drveća oko nas.
    Smiješim se... I počinjem se sjećati...

    Sanja(m)

    Napisala Sanja Beraković

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Novogodišnje odluke

    Prva: negdje i nekako (tako mi Bog pomogao) pronaći mjesto i vrijeme, volje i snage za pronaći SEBE. Nakon 40 godina civilne službe u raznim ulogama poslušnika roditeljima, partneru, djeci, zajednici...javila mi se želja za "građanskim neposluhom" i osluhivanjem potreba svoje osobe. Obećavam da ću vam je predstaviti kad je upoznam.

    Druga: prihvatiti stanje stvari da ću još neko vrijeme biti u "zlatnom kavezu" svojih mnogih obiteljskih obaveza i napokon početi realno gledati na stvari, što u mom slučaju znači izuzetan napor uzimanja olovke, papira i izradu tablice svakodnevnih obaveza (koje ću se vjerojatno pridržavati cijela tri dana – sudeći po mojim dosadašnjim mjerama discipliniranja same sebe).

    Trebalo bi tako izdvojiti vrijeme za sina školarca i njegove zadaće – da ih ponekad pregledam, ispitam ga gradivo, pomognem mu u izradi umnih mapa, podvlačenju bitnoga, popravljanju "nepopravljivog" rukopisa, motiviranju za čitanje lektira...oduzimanju elektronske opreme koju tako srčano rasklapa, odvrće odvijačima, ispituje, testira i sastavlja. Trebalo bi nastaviti s praksom večernjih razgovora – ići u krevet kad se njemu ide u krevet, mirno i strpljivo ležati na donjem krevetu (i usput trpjeti udarce glavom u nos i nogom u trbuh – uobičajene izljeve pažnje i nježnosti 5-godišnjakinje s kojom spavam na tom krevetiću "ispod kata"), razgovarati o tajnama moga odrastanja, smislu života, stanju u svijetu, novostima s Galilea...zbližavati se s jedinom osobom koju mi je gotovo svakodnevno teško shvatiti...koju ne mogu nikada zagrliti onoliko koliko ga ima...uvijek imam osjećaj da mi izmiče... a posljednji je čas da u njegovoj 11. godini uhvatim priključak za taj (pre)brzi vlak snažne osobnosti...

    Trebala bih svakoga jutra ustajati kad i moja velika djevojčica... da joj pomognem počešljati kovrčavu grivu duge kose (što mi vraća sjećanja na moju crvenu kosu do pola leđa i bezbrižne dane studiranja), ispletem joj pletenicu, kažem da je danas krasna i potaknem je da pojede nešto za doručak, uvjerim da nije debela, raspitam se za školske predmete toga dana, utisnem joj poljubac na izlasku... Trebala bih je više puta pohvaliti, iako to činim svakodnevno kad mi uskače u pripremi ručka, čuvanju djece, pospremanju... Trebala bih se više smijati s njom i prihvaćati ponuđenu partiju Čovječe ne ljuti se, Memmoryja ili lakiranje noktiju...

    Trebala bih biti puuuno bezobraznija u nazivanju kojekakvih socijalnih ustanova i tražiti prava za svoju 5-godišnjakinju s autizmom, prešutno izopćenu iz vrtića (jer se posebno plaća odgajatelj za dijete s posebnim potrebama – a to nije njihova briga; pa, kad nađem novac za plaću tog čovjeka...onda možemo razgovarati o ostvarivanju osnovnih prava na odgoj i obrazovanje...)Trebala bih imati kućnu pomoćnicu koja će čistiti, prati i ribati sve podove i namještaj što ih ona prlja u svom neformalnom načinu hranjenje... Trebala bih imati završenih nekoliko fakulteta i barem par klonova da mogu ispuniti planove za njezinu svakodnevnu rehabilitaciju igrom i vježbanjem... Trebala bih imati glavu kao cepelin da mi u nju stanu svi savjeti za njezin "oporavak" čudotvornim pripravcima, redom, radom i disciplinom, izbacivanju tv-a iz kuće, strogom dijetom i sl. Trebala bih biti robot da još 5 godina mogu podnijeti njezino spavanje od 4 sata svake noći...

    Trebala bih svaki put kad me umiljata pametnica 3- godišnjakinja saplete u kuhinji, podižući ruke pune plišanih igračaka i vukući ceker plastičnih životinja, i zahtjevajući: mama, grli me, uzmi me... zanemariti kolač koji treba izvadi iz rerne... blitvu koju treba dovršiti...kruh koji curi iz posude jer ga treba premijesiti.... vatru koju treba naložiti u peći u dnevnoj sobi...

    Trebala bih se češće nasmiješiti onom tipu kojeg jutrom viđam u kupaonici...

    Treće: čini se da bi jedini način da djeliće od svega navedeno i ispunim, bio pisanje... Ukrasti trenutak predaha, ukrasti mjesto pred kompom, ukrasti trenutak nadahnuća (a da nije vezan za kuhinju) i bezobzirno tipkati...napisati kolumnicu za Sretno dijete...pročitati tu kolumnicu dok masiram umorna leđa i srčem kavicu...i nasmiješiti se – kako je život lijep i jednostavan:-)

    Sanja(m)

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • 5 recepata za brze i zdrave slastice

    Svi mi, koji volimo slatko, a imamo i poneki kilogram viška, stalno razmišljamo kako bi bilo da uživamo u omiljenim slasticama i ne gomilamo kalorije. Ili, još bolje, da slasticama unesemo i poneku vrijednu prehrambenu stavku – kukuruz, ječam, integralni griz, slanutak…
    Nećete vjerovati – moguće je i to! Poslužite li se još i smeđim šećerom, melasom, sladom ili stevijom, pripremu recepata ovih slastica slobodno možete nazvati i alternativnom medicinom!

    1. Ječmene palačinke

    Idealna varijanta bi bila da uobičajeno brašno za pripremu palačinki zamijenite onim polubijelim, 850, iz bio uzgoja, te u njega dodate 1/3 ječmenog brašna, također iz bio uzgoja. Zamijesite palačinke s malo mineralne vode, malo soli, pola žličice kurkume, malo šećera i puno domaćega mlijeka (od volje vam: kravlje ili kozje) te pecite palačinke na uobičajeni način – na tavici, s povremenim premazivanjem uljem (jeste li probali s maslinovim – mljac!). Još ako je u ostavi ostalo prošlogodišnjeg domaćeg pekmeza od šljiva – uživajte u punom okusu ječmenih palačinki!

    2. Ladu (indijske čokoladne kuglice od slanutka, besan ladoo)

    Mnogo je različitih recepata za kuglice – zgodne male zalogajčiće. Ladu nazivaju još i indijskom čokoladom jer je sladak, ukusan, topi se u ustima i izaziva sličnu ovisnost – uvijek želite još. I u pripremi ladua naići ćete na nekoliko odstupanja u količini šećera i maslaca u različitim kuharicama. Osobno, koristim recept s više maslaca jer se tada kuglice lakše valjaju. Prosijte 200gr brašna od slanutka, i pržite ga na 200 gr rastopljenog maslaca, često miješajući, dok brašno ne dobije tamnosmeđu boju. Maknite posudu s vatre i dodajte 200 gr šećera u prahu, malo cimeta ili i malo prženih mljevenih lješnjaka. Kad se smjesa dovoljno ohladi, navlaženim rukama oblikujte kuglice. Ponekad smjesu jednostavno izlijem u plitki lim i režem nakon hlađenja.

    2. Halava (ili alva) od griza

    Dugo sam pravila halavu samo s vodom i običnim grizom, ali sam se vremenom oslobodila pri isprobavanju varijanti halave. Najnovija je s integralnim grizom iz bio uzgoja, smeđim šećerom i mlijekom.
    Na otopljenom cijelom maslacu (250 gr), u velikoj posudi (barem 4 litre), na laganoj vatri, polako miješati 6 dcl griza da poprimi smećkastu boju. U drugoj posudi do vrenja zagrijati 2 litre mlijeka (ili vode) u koju ste dodati 5 dcl šećera i začine koje volite (kardamom, cimet, vaniliju…) ili čak i kockice jabuka. Kad griz dobije zlatnu (ako koristite običan griz) ili smećkastu boju (ako koristite integralni), posudu stavite u prazan sudoper i zalijte mlijekom iz druge posude – oba sastojka moraju biti vruća! Dobit ćete burnu reakciju (zato stavljanje u sudoper) i budite oprezni zbog vruće pare i mogućeg prskanja vrelog griza!

    Kad se sve malo stiša, promiješajte smjesu i, po potrebi i želji, vratite je na laganu vatru nekoliko sekundi da se još malo zgusne. Smjesu izlijevajte u maslacem namazan kalup za pečenje srnećeg hrbata, modlice ili, jednostavno, u pleh. Kolač treba prohladiti i rezati. Želite li dodavati neko mekano voće (npr. banane) ili usitnjene orahe i lješnjake, dodajte ih nakon dodavanja tekućine, u već gotovu smjesu prije izlijevanja u kalup.


    4. Brzi palentaš (kolač od palente)

    Jednom sam krenula praviti kolač i ustvrdila da u kući nemam oštroga brašna za biskvit, a niti petit keksa za podlogu kolaču! Jedino mi se nekoliko vrećica zaliha palente ukazalo na polici u ostavi. Palenta, zašto ne? Skuhala sam slatku palentu, dodala joj komadić maslaca, istresla je u maslacem namazan pleh, na nju složila puding od čokolade, premazala šlagom i pri serviranju, na svaku kocku kolača dodala po nekoliko kupina ukuhanih u «slatko» - slatki šećerni sirup. Gotovo nevjerojatno – klinci su pojeli zavidnu količinu palente u obliku kolača!

    5. Slatki dezert od pšeničnog zrna

    Slatki dezert od pšeničnog zrna
    Slatki dezert od pšeničnog zrna

    Skuhajte oprano pšenično zrno: u posudu sipajte kilogram pšenice i dvostruko više vode. Kuhajte oko pola sata i nakon toga posudu umotajte u krpe ili deku i ostavite preko noći na toplom mjestu. Zrna će ispucati poput kokica i bit će mekana. Višak vode ocijedite, a pšenicu nekoliko puta kratko usitnite štapnim mikserom. Dodajte sastojke po želji: med, mljevene orahe, kokosovo brašno, cimet, grožđice, promiješajte i stavite u posudu u hladnjak. Poslužite sa šlagom u staklenim čašama.

    Ne vjerujete li da i slatko može biti zdravo (ili barem zdravije od kremastih i bogato šećerenih kolača), potražite makrobiotičke recepte za kolače bez mlijeka i šećera! Dobra kuharica je uvijek spremna na nove i hrabre kulinarske pothvate – a na ovakvim i sličnim «light» kolačima će vam djeca jednoga dana biti zahvalna.

    Recepte napisala, pripremila, snimila i u zdravlju kušala Sanja Beraković 

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
« »