View: Post view - Djeciji biseri

  • Glozota, mamice…

    Kao štrajkaš glađu živi moj sin. Ništa nije stavio u usta već drugi dan. NIŠTA! Cijeli ga dan s nečim ganjam - nježno, molećivo, majčinski... Jadan moj mali miš. Toliko je iscrpljen virozom, samo tužno zavija: «Sve me boli, mama, sve me boli, glozota... « Fakat se izmorio rigajući i serući.
    Ne mogu ni o čemu drugome, stalno me dižu, cijelu noć prohodali
    s lavorima, opet imam hrpu robe za prat... Za hranu neće ni da zinu. Ni da ih muče Švabe da kažu di su Prle i Tihi, Jastreb i Ina (skupa s Dimnjačarom) - ne bi zinuli.
    Uvalila svu robu prati skupa - i crno i bijelo, sad imam sve crno na bijelo.
    Odoh pozavršavat kućne čarolije. Jedva gledam, a 'ko zna što me
    još čeka. Na muža se noćas ne mogu oslonit, taj kad zaspi - može na njega
    past krmača sa zvončićima…

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Bit će zabavno…

    «Samo tiho, da sekicu ne probudite, molim vas…» Govorim to već stoti put danas…Sama sam s klincima i psom «u gostima», muž na putu (valjda je nahranio kera prije toga, jer ja nisam privirila paščetu danas), nisam se stigla ni istuširati jutros…
    Mala prvi put otišla sama u trgovinu (5 minuta od kuće, u onoj sporednijoj ulici našeg malog sela), a ja pobrzala pred nju sa scenarijem horora o otmici i zlostavljanju djeteta pred očima. Beba tada spavala, mali gledao crtiće pa se derao k'o konj jer sam ga ostavila samog pet minuta. Užas!
    Kad smo već kod krupnih toplokrvnih životinja - popodne opet drekao k'o vol jer ga mala zveknula jastukom po glavi i «zbrisala» ga s kreveta na pod; "On je rekao da ga udarim jako i da će to biti zabava", reče mi kasnije kroz plač, sućutna moja dušica jakih mišića...
    Jadni moji, valjda će preživjeti sa mnom bez većih trauma…
    Jurim još ponešto odradit dok mala ne drekne – ispeći, ispohati, skuhati i zakuhati - današnja rubrika zaslužna za pun sudoper suđa (a imam sudoper kao u lokalnoj pizzeriji - možeš dijete do godine dana kupati u njemu)!
    Zabavno, nego što…

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Dobar dan, profesorice…

    Mala blene u neke japanske užase na TV (svi sumoji principi pali u vodu pred umorom), mali otišao s tatom u banku (htio
    ne htio, dijete će ti prije naučiti sto je revolving, faktoring, monitoring i skrining nego tko je Petar Pan).
    Nisu stara goveda za roditelje, pitaj mene, ja znam kako sam ispizdila vlastite klince. Ja ne mogu djecu doživljavat tek tako, kao nešto usputno, kad nisam takva. Meni je kraj svijeta kad preskoče ručak ili spavanje, i kad nije sve po špagi. Težak je život sa mnom. Tko bi rekao da sam inače poetična dušica i da su mi „Sto godina samoće“ daleko najdraža knjiga u životu... Stara sam, izlizana, pa su mi i pisma puna uzdaha k'o u trivijalnim romanima s početka realizma, kad su se još vucarali ostaci romantičarske poetike... Nadam se da ćemo se koji put uvatit ispod ovog nebosklona dok nas još ne pere osteoporoza, artritis, ishijas, reuma... da koji put zaroštiljamo (ma, može i patlidžane) dok još ne držimo zube u čaši.
    Neki mi dan na ulici prilazi neki stari, ćelavi, debeli, naborani... "Dobar dan, profesorice", kaže, "sjećate li me se?". O, majke ti, šta reći na to?

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Sretna sam

    Sretna sam… Što mogu šetati seoskom cestom i gledati zalazak sunca, zelene krošnje koje titraju pod blagim povjetarcem s mirisom mora i slušati kako moja dvogodišnjakinja slatko pjevuši riječi molitve uz moje hodajuće/pjevajuće zahvale Bogu.
    Sretna sam… Što sam se napokon izvukla iz kuće, što sam u selu kojemu je trgovina s dva reda polica najveći shopping centar, što na cesti nema prometa, što mala dobro podnosi svojih 37,9 temperature i što još uspijeva pjevušiti.
    Sretna sam… Što me mojih dvoje školaraca u šetnji ne salijeću pitanjima, što me ne gurkaju svađajući se tko će voziti malu seku, što mi je um čist od brige hoće li netko pasti u divljem dječjem trku šumama i poljima, što ih ne vidim već pola sata – samo mi je srce na mjestu kad ih čujem kako se smiju u daljini.
    Doista sam sretna.

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Super roditelji

    Mi smo danas bili «super roditelji», moramo se pohvaliti; sinoć smo uspavali bebu pa s klincima gledali Garfielda. Cijelo prijepodne muž s njima slagao električni vlakić iz svog djetinjstva i rondali po potkrovlju, ja popodne precrtavala likove iz Egiptologije pa ih oni bojili - baš smo se zabavili.
    Sad sam im skuhala večeru (vole špagete sa sirom, kakao i kruh s nutelom). Mali sad prati neki kviz u kojem se trudi ponešto pogoditi, a ja čekam da mala dođe po mene da bi išla spavati. Nekidan mi kaže: "Mama, tebi trebaju samo kosa i sise. Kosa da ti ja mazim kad idem spavati, a sise za bebu. Bilo bi dobro i da imaš usta da mi pričaš priču i 4 ruke da nam sve radiš po kući!"

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Fora pričica iz glave

    5.00 Uh, opet ranojutarnje deranje i bacakanje nogama, dojenje, bočica mlijeka, dvije šalice čokolina, dvije školske marende, jedna jaka kava. Bit će dobar dan, danas ću pisati (imam fora pričicu u glavi).

    10.00 Zašto ovo dijete ne prestaje urlati kad mu se spava? Barem je to jednostavno – legneš i zamreš od umora duha i tijela (naravno, bude te vriskom i cviljenjem). Zašto ova beba nikad ne podrigne u komadu već pet puta za pola sata? Zašto mali uvijek lupa vratima kad izlazi iz kuće? Zašto mala nikad ne gasi svjetlo u wc-u? Zašto on uvijek mora otići kad mi najviše treba? Kad ću pisati? (Imam fora priču u glavi).

    13.00 «To crveno što pliva u juhi je dio vegete – jedi to i poslije uzmi pecivo, to je sve što sam danas uspjela skuhati. Nećeš – ne moraš.» Tiho, tata spava! Tiho, tata spava! Tiho, tata spava!… Možda ću ipak pisati danas (imala sam neke fore u glavi).

    17.00 Kuham drugu kavu jednom rukom. U drugoj je urlatorica koja danas nije ništa spavala – nisam imala toliko vremena da spava meni u krilu, beba je prehlađena pa se davi slinom. Puknut će mi glava – kao da imam bojler u njoj.

    21.00 Nakon sat i pol uspavljivanja dvogodišnjakinje i dvomjesečarke (Monty Python mi nije ravan: jednu dojim ležeći na lijevom boku, a druga mi leži na desnom boku i traži zgodno mjesto za spavanje, sveudilj cendrajući zbog svog marginaliziranog položaja, ne sjećam se da sam išta danas jela, da sam išta danas htjela, samo me dvije jake kave žuljalju u želucu. Samo da mirno presjedim današnju noć udobno zavaljena u jastuk i da se ova mala u mom krilu noćas ne bacaka previše - sutra je novi dan, pisat ću.

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Transformersi

    Večeras slušam na Dnevniku o pedofilskom lancu u Hrvatskoj. U 77 sati, koliko su stranice bile dostupne javnosti dok nisu ugašene, bilo je 12 milijuna posjeta!!! Bože moj mili, čuvaj svu našu djecu. Ne daj da njihova žrtva otkupljuje ovaj usrani svijet. Neka ne otkupljuju nikoga, ni moju
    djecu. Bojim se toga više nego smrti. Ne bih to preživjela.
    Izmorio me ovaj fizički rad. Hoćemo li ikad opet imati malo vremena samo za sebe? Hoću li ikad vise pomisliti: imam vremena, kamo da idem, na šta da se bacim, koji gušt da si priuštim? Sumnjam. Dva mala slatka privjeska spavaju u svojim sobicama. Mali mi je na rastanku rekao: «Mama, idi zaradit na kompjutoru za moj Transformer.»
    Majku mu bešćutnu, bedak mali…

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Ima dana...

    Bemti kućne ljubimce... stalno nekoga treba hraniti ili pojiti ili čistiti... vodu mijenjati i piljevinu... a oni nezahvalni samo iznova otpadom raznim vraćaju. I ne samo oni... slično je s djecom. Tek ih opereš, a oni već u zemlji, hraniš ih... a oni bi kakali, uspavljuješ ih... oni bi skakali.
    Oni šumom, a ti drumom... Kad će nam se putevi sastati? Stalno se saplićemo i spotičemo, sastajemo i rastajemo, volimo i svađamo, grlimo i vičemo... a najbolji smo si kada spavamo. Povremeno si u snove naiđemo i sve možemo i sve nam je super ... pa se probudimo... i ne možemo se usuglasiti. Ja bih ga obukla, a on baš, eto, neće. Autiće bi vozio i briga ga što mene posao zove. Nagovaranje, pregovaranje, ucjenjivanje, ugađanje, kompromisiranje... Ipak se hoće obući... ali kada on tako odluči... ali neće sandale nego patike... a vani 32 stupnja... i čarape želi, a ne nogu bosu.
    Što dijete zna što je 32 stupnja... u hladu! Dobro hajde, neka mu bude! Obuvam mu patike... izlazimo. Vruće je... za noge... on bi ipak bio bos, u sandalama. A vrijeme leti! Klijent pred vratima cupka... mobitel zvoni... i kako da ja sad objasnim da prezuvam patike i nazuvam sandale... oprostite, evo, neki me prometni kolaps spriječio... ali stižem, samo što nisam... dijete nabacim preko ramena i ubacim u sjedalicu. Kuži on nervozu u zraku pa potpiruje... ne bi se vezao. Dobro... nemoj se vezati... sjedam i okrećem ključ. Dere se... kako mogu krenuti kada on nije vezan?!
    Izlazim, vezujem ga i konačno se otiskujem put posla. Usput ga izbacujem baki na brigu... Klijent me nije dočekao. Ma neka ga... drugi put ću mu reći istinu. Ako ima malu djecu shvatit će, ako nema... neće ih ni poželjeti.
    U svoj toj strci gotovo ne primijetih drugo, starije, dijete koje je mrgodno prošlo pored mene na putu do škole mrmljajući kako je sve glupo i dosadno i zašto ona mora ovo ili ono. Majica joj je kratka, a guza velika i napale je uuuužasne akne... kad ćemo u kupovinu odjeće i preparata za uljepšavanje? Đizus!

    Tko će namaknuti za sve te potrebe kada klijenti od mene bježe... zbog njih.

    Napisala: mama Feodora Gubaš, pohvale šaljite na fegusti@yahoo.com

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Ima noći...

    ...kada san neće na oči.
    Nakon pročitane Neve Nevičice jesam zaspala, ali ne zadugo... probudio me prolom oblaka sat vremena kasnije. Krovni prozori otvoreni... valja ih zatvoriti. Bosonoga sam ugazila u lokvu i shvatila kako kiša nije počela onog trenutka kada sam se probudila već da lije neko vrijeme... opsovala sam jer je to jedini blagotvorni lijek u takvim situacijama (iako mi psovke nisu osušile noge). Ponovo sam legla... kiša pljušti... sijeva... grmi. Pas to ne voli... boji se... grebe na vrata... cvili. Mislim... ako ga ignoriram, prestat će... ali nije. Ponovno ustajem... hm... nije sve tako jednostavno... nije grmljavina jedino što uznemirava njegovu pseću ćud... glodavce ne podnosi, a hrčak je u kući. Prvo hrčka treba premjestiti... odnosim ga na drugi kraj kuće, u hodnik, i puštam psa. Konačno je sve sređeno... valjda će mi sada na oči i san doći. Legla sam... kad li... pas nanjušio postojanje hrčka pa cvili... sve jače... kevće... ja iz sobe prijetim... na kratko prestaje... pa ponovo počinje. Otvaraju se vrata... kćer ne može spavati... negdje kaplje... kao po mozgu da joj udara! Ustajem kako bih pronašla izvor buke... prokišnjava krov pred ulazom u njenu sobu, a nad hodnikom gdje sam maločas smjestila hrčka. Hrčak mokar kao miš! Sušim njega i kavez... podmećem krpe na mjesto prodora vode. Vraćam se u krevet... u glavi bubnja... da li da ponovo ustanem?... u potrazi za tabletom... odlučujem da ipak neću... glavu prekrivam jastukom... pas i dalje cvili... tako bi rado utamanio hrčka. Gledam projekciju sata na stropu... prošlo je 2 sata od prvog ustajanja... prevrćem se po krevetu i razmišljam... što još nisam sklonila od kiše? Roba! Ostala se sušiti... na kiši. Da li da ustajem ili je već dovljno mokra da joj nema pomoći? Prošao je tako, u razmišljanju, još jedan besani sat. I glavobolja je počela pokazivala znake ozbiljnosti i natjerala me na još jedno ustajanje... a možda su i prozori na autu ostali otvoreni? Voli se ono malo dijete igrati ručicom podizača stakla... a sada, i to cijelu noć, spava kao da kiša ne lije, krov ne prokišnjava i pas ne cvili... ništa njega ne opterećuje i san mu ne ometa.
    Sada, kad već ne spavam, a struja je jeftinija, valjalo bi perilicu uključiti.
    Zbogom spavanje, vidimo se neke druge noći!

    Dušu otvorila Feodora Gubaš
    fegusti@yahoo.com

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Nećunaspavanje sindrom

    Zašto nikada taj odlazak na spavanje ne teče glatko? Zašto klinci ne zaspu kada im kapci postanu teški a udovi ih više ne slušaju? Spava mi se, laku noć i čiča miča gotova je priča… Ali neeeee!... Priča tek počinje… I suzama bude natopljena, urlicima popraćena, a ni modrice nisu rijetkost u tim trenucima.
    Moje odraslo biće, kada mu se spava, jednostavno se s krevetom sastavi i nikoga ne muči i ne gnjavi…
    A ta mala stvorenja se naprosto ne žele pomiriti sa svojom potrebom za snom… Kao da ih tamo čekaju vrazi i bauci!
    Kao da ih aždaje vrebaju iz svakog kutka a trorogo ih čudovište progoni… Baba roga ih otrovnom čorbom mami dok joj pauci ogromni kao vuci vise iznad ognjišta.
    Majku mu! Meni je u toj zemlji snova tako lijepo da joj trkom žurim u zagrljaj. Što mi se to dogodilo pa mi je san postao ljepši od jave?! (Odrasla sam, znam!) Je li i meni nekada java bila ljepša od snova pa sam je teškom mukom napuštala uz sve moguće izgovore?…
    Piški mi se, žedna sam, a i stomačić mi je nekako prazan… Ovo su izgovori koji na red dolaze kada se dijete već smjestilo u krevet, ali pravi urnebes je uvertira u ovo stanje…
    Skakanje, borba jastucima, jurišanje kroz stan pa proklizavanje i sudaranje s namještajem i dovratnicima… Suze… Mama ljubi!… Kada će proći? Znam ja da pametni ljudi kažu kako djeci treba omogućiti mirno ozračje i pričom ih provesti kroz tranziciju od jave prema snu…
    Ali kako sklopiti savez s onim šejtanima u njima kada bi oni larmali, loncima lupali i buku dizali? Nama je mirno ozračje nemoguća misija. Kada nekim čudom dođemo do horizontalnog položaja, prava je sitnica pročitati priču… Zapravo… hm… već i knjige čitamo jer su se slikovnice, naspram duljine njegove tranzicijske faze, pokazale prekratkima…
    Kod mene je slučaj sasvim obrnut… Dovoljan mi je stih da otplovim i na smrt se mučim sa čitanjem knjige. Svladala sam već vještinu čitanja u snu. Probudi me vlastiti usporen glas ili ponavljanje posljednje pročitane riječi. Kada otvorim oči, dijete me u čudu gleda… Mama, pa ti si zaspala!!! (ma neee, samo ti se čini!)
    I ti bi trebao… laka ti noć i ugodni snovi… gasim svjetlo.

    Iz mraka se čuje glas… mama, ali ja nisam oprao zube, doći će Gric i Grec!?
    (Ma zar su i njih morali izmisliti da majkama ne daju spavati!)

    Napisala Feodora Gubaš

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
« »