View: Post view - Djeciji biseri

  • PITANJE: Gubitak ljubimca. Imam šestogodišnjaka koji je kao prvo strašno htio malog psa za kućnog ljubimca i nakon razgovora i dogovora ispunili smo mu tu želju. Stvarno se je brinuo o njemu i jako ga je zavolio. Nakon četiri tjedna koje je pas proveo s nama, vodili smo ga u šetnju i u jednom trenutku je iz susjednog dvorišta doletio ogroman pas koji je pred mojim i djetetovim očima udavio našeg štenca . Molim vas da mi objasnite (iako je i meni jako teško zbog toga) kako da olakšam djetetu da preboli gubitak psa,da mu bude lakše. Suprug i ja smo odlučili da nemamo više psa. Najljepša hvala!Više...

    ODGOVOR: Draga mama, Silno mi je bilo žao čitati o strahoti koja se dogodila Vašem dječaku i Vama. Budući da se gubitak kućnog ljubimca, ako je dijete zaista bilo vezano za njega što u Vašem slučaju je bilo tako, smatra traumom, na taj način se treba prema tome i postupati. Dakle, ono što Vi, kao majka možete učiniti jest biti mu bezuvjetna podrška. To znači da, kada se rastuži, kada ugleda nekog drugog psa na cesti i nešto komentira, zaplače ili se jednostavno povuče, tada ga zagrlite i recite da je „ok biti tužan kada izgubimo nekog koga volimo“. Možete zajedno gledati slike (ako ih imate), razgovarati o peseku kada god dijete pokaže potrebu za tim. Ono što je jako važno da ne učinite jest da ne ignorirate njegove suze i tugu te da mu ne govorite da ne plače jer kada smo tužni, normalno je da plačemo, zar ne? Ono što se zna dogoditi u ovakvim situacijama jest da odrasla osoba, zbog vlastitih osjećaja tuge, pokušava umanjiti dječju tugu jer joj je teško se nositi s vlastitim osjećajima, te joj je teško gledati dijete kako je tužno. Ipak, izuzetno je važno da odtuguje ovog psića iz više razloga – tako će lakše prebroditi traumu, te će tako naučiti da se loše stvari događaju u životu, ali se ipak nakon toga možemo nastaviti veseliti i radovati u životu. A jednog dana, kada ćete Vi i suprug biti spremni ili još kasnije, kada će Vaš dječak odrasti, biti će sposoban zavoljeti i brinuti se za novog psića koji će mu donjeti novu radost u životu. Ukoliko ste uočili neke promjene u njegovom ponašanju (učestali noćni strahovi, tikovi, nekontrolirano noćno mokrenje, agresivnije ili povučenije ponašanje ili nešto tome slično), te ukoliko one potraju kroz period od 2 – 3 mjeseca, poželjno je da se obratite dječjem psihologu za razgovor. Štoviše, poželjno je da ga uključite u terapiju igrom, posebnim oblikom rada za dijete koje će mu pomoći da savlada ovo traumatsko iskustvo.   Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom  www. centarproventus. hr

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • PITANJE:  Spinu bifida. Poštovani, Moja kćer Marina ide u 7. razred i ima veliki problem. Inače ima spinu bifidu i u razredu je sve djevojčice izbjegavaju, dok dječaci toliko i ne (osim pojedinaca). Pod odmorom je uvijek sama. Da stvar bude i gora, svake godine ima novu razrednicu. Ove godine sam razrednici govorila o njenom problemu, a ona je rekla da se po tom pitanju mora nešto poduzeti. I dalje ništa. Što da radim? Zabrinuta majkaViše...

    ODGOVOR: Poštovana, mnogi su roditelji zabrinuti kada vide da njihovo dijete ne ostvaruje adekvatne kontakte s vršnjacima. Neka su djeca više povučena, stidljiva, neka više agresivna, neka po nečemu drugačija od druge djece, a sve to može utjecati na njihovo uključivanje u vršnjačke skupine. Ne imati prijatelje, biti isključen od strane vršnjaka za dijete je bolno i frustrirajuće. Edukacijska integracija djece s razvojnim teškoćama najbolji je način da se svoj djeci pruže jednake mogućnosti, no istovremeno to je i zahtjevan proces za sve sudionike, djecu, roditelje i nastavnike. Problemi koji se javljaju često imaju za osnovu strah pred novim, nepoznatim, drugačijim, a mogu se nažalost manifestirati kroz manjak socijalnog kontakta u školskom okruženju. Djeca koja su po nekom obilježju „drugačija“ imaju više teškoća kod uključivanja u vršnjačke skupine. Važnu ulogu tu imaju i socijalne vještine, te samopouzdanje djeteta. Isto tako, veoma je važno kako se unutar ovog procesa ponašaju nastavnici koji svojim primjerom daju poruku svim učenicima, a važno je također da nastavnik ima i sam dovoljno znanja, te stručne podrške. U vašem slučaju sigurno ne pomaže učestalo mijenjanje razrednika koji bi mogao biti dodatna podrška vašoj kćeri. No, ipak kao pozitivno vidim želju sadašnje razrednice da se nešto poduzme po pitanju unaprjeđenja socijalnih kontakata vaše kćeri u školi. Za uspješnost integracije važno je naglašavati sličnosti među djecom u odnosu na razlike. Dakle, po čemu je sve vaša kćer slična svojim vršnjacima, jer sličnosti ima svakako više nego razlika. Moguće je da bi od konkretne pomoći moglo biti provođenje specifičnih radionica u razredu vaše kćeri na kojima bi se djecu više senzibiliziralo na njihove vršnjake s teškoćama u razvoju, te sličnosti koje ih spajaju. O tome možete popričati s razrednicom te stručnim timom u vašoj školi. Isto tako, od pomoći može biti provođenje više grupnog oblika rada unutar nastave. Razmislite također i o specifičnim aktivnostima koje se u vašoj školi organiziraju za učenike unutar kojih bi se vaša kćer mogla prema zajedničkim interesima povezati sa svojim vršnjacima. Na taj način bi se kroz konkretnije aktivnosti i zajedničke interese pružila mogućnost stvaranja odnosa s vršnjacima koji bi se kasnije ogledali i u boljim kontaktima u slobodnim aktivnostima. Moguće je da bi vašoj kćeri od pomoći moglo biti i uključivanje u neke oblike rada (npr. radionice namijenjene djeci) unutar kojeg se provode aktivnosti kojima se razvijaju socijalne vještine, samopouzdanje i samopoštovanje što joj može biti od koristi u ostvarivanju boljih veza s vršnjacima. Svakako ste i vi kao majka sigurno od puno pomoći vašoj kćeri svojom podrškom i otvorenošću za razgovor o njenim nedoumicama, brigama, pitanjima… Lijep pozdrav.   Rebeka Bulat, dipl. psiholog-profesor, Certificirani Baby Signs ® Instruktor www. psiholog-rebeka-bulat. hr 

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • PITANJE: Nervozna majka. Poštovani, Meni treba ogromna pomoć i savjet. Neugodno mi se obratiti drugim ustanovama, jer u nekom kutu sebe se bojim da bi me mogli prosuditi kao nesposobnu majku i oduzeti mi djecu. Naime, jako sam živčana majka, općenito osoba. Čini mi se da je tome uzrok možda treća neplanirana trudnoća pored djevojčica od 6 i od 8 godina ,ali vraćajući se unatrag, nisam ni prije bila bolja. Naime, na sve burno reagiram. Radim jako stresan posao u telemarketingu i svaka plaća je neizvjesna, uzima mi jako puno vremena, više od 8 sati dnevno i subotu tako da jako malo vremena provodim s djecom, jedva da pogledam koji dio gradiva u školi koji starija obrađuje. Ali jako me ljuti kad ne ispunjava zadaće, burno reagiram, ne tučem je nikad ali reakcije su mi iznenadne i popraćene vikom. Primijetila sam da mi je radi toga počela često lagati (vjerojatno strah od mene). Ne bih htjela da bude nesigurno dijete, ali svjesna sam da je moje reakcije takvom čine. Ali k tome tako reagiram i sa suprugom , konstantno pod nervozom i živčanjenjem, apsolutno me u tim trenucima nije ni briga što će susjedi reći, koje će posljedic ostaviti to na djecu, apsolutno sam usredotočena na svoj bijes kojeg imam na gomile i tek poslije shvatim što radim i plačem i mislim o posljedicama. Kad netko kaže da ima kratak fitilj, shvatim da ga ja uopće nemam. Znam, reći ćete mi da se obratim psihijatru, ali ne želim piti lijekove jer to je jedino što mi se može ponuditi preko HZZO-a , a za privatnika nemam toliko novaca. Vama će ovo zvučati krajnje sebično i neodgovorno i ja priznajem da je, ali isto tako da mogu isključiti taj neki čip u glavi zvan nervoza i histerija, učinila bih to odmah. Molim vas savjet. Više...

    ODGOVOR: Draga mama, Razinu podražljivosti živčanog sustava djelomično je zaslužna genetika, a djelomično opažanje ponašanja naših roditelja i drugih roditeljskih figura (bake, djedovi, tete, učiteljice itd. ) kako se treba ponašati u određenoj situaciji (da li ima neka osoba slična Vama u Vašoj obitelji?). Unatoč tome učenjem različitih tehnika opuštanja i stavljanje svojih emocija pa tako i emocionalnih reakcija pod kontrolu može se naučiti u osobnoj terapiji. Budući da je riječ o sklopu genetike i naučenih obrazaca ponašanja, nema jednostavnog recepta koji bi Vam mogla savjetovati, a za koji do sada sigurno niste čuli (npr. brojati do 10, češće se opuštati, odlaziti na masaže i sl. ). Umjesto odlasku psihijatru, preporučam Vam odlazak psihoterapeutu koji će također znati da li Vas treba uputiti psihijatru ili je kod Vas riječ o tzv. „normalnoj neurozi“ koja se odmakne Vašoj kontroli. Tamo biste dobili odgovore zbog čega ste tako bijesni u sebi, što je to što Vam nedostaje i koje opcije imate u životu da se nešto promijeni po tom pitanju. A dobiti te odgovore u sigurnom, terapeutskom okruženju bez prosudbe i kritiziranja, vjerujte, isplati se!   Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom www. centarproventus. hr

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • PITANJE: Ljubomora i problemi u ponašanju. Imam dijete 3,5 godina i prije 10 mjeseci je dobio brata. Od tada je strašno ljubomoran i strašno pati. Govori da ne voli brata, agresivan je prema njemu toliko da ga se mlađi sin boji a istovremeno ga i obožava. Najgore je što strašno pati zbog toga, često je tužan i povukao se u sebe, više nije "samopouzdan" kako je bio. Često plače za svaku uvredu časti, nesiguran je i prestrašen. Mi smo se pripremali (sebe i njega) za to ali nije bilo efekta, toliko smo mu posvetili pažnje da smo mlađeg sina malo zanemarili. On podivlja na svako(ali baš svako) posvećivanje pažnje mlađem bratu. Ne može podnijeti malenu djecu, čak ne želi gledati crtiće s bebama. Podivlja i na svako obraćanje pažnje nas roditelja na nečije drugo dijete. Ne znamo što činiti da mu pomognemo jer strašno pati. Osim navedenog ima i još veći problem komunikacije i prilaženja drugoj djeci (to je bilo i prije rođenja brata), odmah ih napada i viče na njih (mislim da je to zbog nesigurnosti), a kad ga upozorimo da to ne radi, onda podivlja i ne može ga se kontrolirati, počne govoriti nerazumljive riječi i riječi engleskog iz crtića, kriči i ne gleda u oči, trči i radi grimase. Možda je razlog što u okolici nema uopće male djece pa ih ne susreće dovoljno često pa se boji. On sam kaže da ne želi ići na mjesta gdje ima puno djece (s odraslima nema problema u komunikaciji), a žarko želi imati prijatelje. Prije par dana pokušali smo ga poslati u vrtić, ali je pobjegao zato što ima puno djece. Onda smo išli popodne kad je bilo malo djece (na sugestiju vlasnice) i uredno se igrao i družio. Vlasnica je drugi dan popodne zaključila, nakon što ujutro opet nije htio u vrtić, a zbog toga što je prvi dan pobjegao, a drugi dan popodne svojevoljno izuo papuče, i podivljao na način kako sam opisala, da on ima problem, da njegovo ponašanje nije normalno, da je možda emocionalno nezreo za vrtić, da mi možemo pokušati ali. . . bila je jako nabrušena na njega i nakon toga smo odlučili da više ne ide, što je ona s oduševljenjem prihvatila te nam preporučila da idemo kod psihologa. On sad stalno pita kad ćemo ići u vrtić jer očajnički želi društvo i sad stalno juri djecu po igralištima i napada ih (želi im prići) a kad mu kažemo da ne viče, podivlja. Očajni smo, ne znamo što nam je činiti, to je scenarij kojem se ni u snu nismo nadali. Van tih obrazaca je dobro, drago i pametno dijete, možda malo više tvrdoglavo. Prilično je veći od svoje generacije i jako inteligentan pa mu vjerojatno i to stvara probleme u smislu većih očekivanja okoline od onoga što njegov emocionalni razvoj može pratiti. Hvala. Više...

    ODGOVOR: Draga mama, Kao što Vam je vjerojatno poznato, starijoj djeci najčešće treba određeno vrijeme da prihvate mlađu braću te je u tom periodu jako važno da roditelj pokazuje svojim postupcima na koji način da stvori kontakt tj. na koji način da se približi maloj bebici. Ukazivanje kako maziti dijete, kako se igrati s njim, dozvoliti mu da Vama pomaže u brizi oko mlađeg brata i sl. , biti će mu put u stvaranju kontakta s bratom, a onda i sa drugom djecom. Budući da dijete od 3,5 godine nema iskustva i znanja, bez roditeljske pomoći ostat će zbunjen i frustiran jer ne zna kako da stvori taj kontakt s jedne strane, a sa druge jer više nema onu količinu pažnje kao što je prije imao. Ono što je također od iznimne važnosti to je povući crtu vezano za agresiju – niti jedno dijete (kao niti odrasla osoba) ne smije niti u kojem slučaju namjerno ozlijediti sebe, drugog ili namjerno uništavati igračke. Što se toga pravila tiče nema kompromisa i nema fleksibilnosti i ne objašnjava se na „lijep“ način već jasnim i odrešitim „ne, to se ne smije činiti“. Ono što je također važno jesu dvije stvari – prvo je prepoznavati djetetove potrebe (potrebe nisu želje, i odnose se na one stvari koje su životne važne – npr. potreba za kontaktom bilo fizičkim bilo verbalnim, potreba za igrom, potreba za samostalnošću itd. ) da uopće niti ne dođe do agresije; te drugo omogućiti mu određeni oblik igre putem koje će moći izbaciti trenutnu frustraciju (npr. udaranje prazne kutije, bacanje gline ili tijesta u zid gdje vi to procijenite da je OK i sl. ). Vrištanje isto može biti oblik izbacivanja frustracije tako da je poželjno da mu dozvolite u situacijama kada je to OK da vrišti koliko želi. Dječja pluća su malog kapaciteta i, ako se djetetu da dozvola, vrlo vjerojatno neće vrištat duže od 5-10 minuta. Kada ste u prirodi ili na nekom sličnom mjestu, možete početi vrištati zajedno s njim i na taj način ga potaknuli da počne vrištati i reći mu da je „ovdje ok vrištati i da može vrištati koliko želi“. Poželjno bi bilo i da ograničite količinu gledanja crtića na jedanput-dvaput tjedno. Baš kao što ste i sami opisali, Vaš dječak koristi metode komunikacije s drugom djecom kao što vidi na crtiću – kričanje, rađenje grimase, negledanje u oči i sl. A kada ste u parku ili na sličnom mjestu gdje su djeca, pitajte ga da li se želi igrati s nekim. Ako odgovori potvrdno ili ako Vam na neverbalan način ukaže da želi, pitajte ga da li bi želio da ovog puta Vi idete s njim upoznat djecu. Ako kaže potvrdno, iskoristite ovu priliku kako biste mu pokazali kako ostvariti adekvatan kontakt s djecom i kako komunicirati s njima. Kao i većinu toga drugog, i ostvarivanje kontakta s drugom djecom, dijete treba naučiti, a pri tome mu opet mnogo pomaže roditelj. Važno je da to ne prijeđe u sistem – „mama će rješavat sve za tebe“ već da mu Vi služite kao poticaj i putokaz nakon čega će sam preuzeti stvar u svoje ruke. Ako se ovakvo ponašanje nastavi tijekom ljeta, svakako Vam preporučam da se najesen obratite stručnjaku za daljnje savjete. Prethodno navedeno možete potražiti u našem Centru.   Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom www. centarproventus. hr

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • PITANJE:  Biološki otac. Bok. . Imam 25 g. i majka sam 5-godišnje djevojčice koja je plod 2-godišnje veze I njezin biološki otac ostavio me kad sam ostala trudna jer je bio mlad i nije mogao preuzeti odgovornost. Nekoliko mjeseci nakon što sam rodila svoju princezu upoznala sam sadašnjeg muža i udala se (sad imamo osmomjesečnog dječaka),tako da ona zna za samo jednog tatu,mog muža…Kontakti s njezinim biološkim ocem su bili toliko rijetki da joj onako maloj nisam imala srca reci istinu. Sad je velika i znam da ima apsolutno pravo znati da joj moj muž nije biološki otac , ali kako objasniti djetetu od 5 god. da je ne povrijedim? Ne pada mi na pamet govoriti joj ništa loše o njemu i vjerojatno joj baš zbog toga neću nikad reći što se sve dogodilo, ali ne želim joj narušiti ni ovo što sad ima, mamu i tatu koji je vole više od ičeg…koji je najbezbolniji način da joj kažem istinu??? Molim vas, odgovorite mi što prije, ne spavam danima!! Unaprijed hvala. Više...

    ODGOVOR: Po mom mišljenju mogućnost da svojoj kćerkici kažete istinu, a da ju ne povrijedite je vrlo mala, gotovo i nemoguća. Ali nemojte da vam to bude cilj. Prihvatite mogućnost da će ju to povrijediti (jer je to najnormalnija reakcija) i budite tu za nju da ju utješite. Najbolje je rješenje iskrenost. Iskreno joj izložite situaciju, možete joj čak reći da vam je cilj bio zaštititi ju i da vas je bilo strah kako ćete joj to saopćiti. Glavna poruka bi mogla biti upravo to što ste i sami napisali; ona ima mamu i tatu koji ju vole više od ičeg. Često puta u životu nije stvar u rodbinskim vezama već u samom odnosu. Zašto bismo osjećali ljubav prema nekom tko je loš prema nama? Ljubav se stvara u odnosu. Ako nam netko daje ljubav, mi ćemo ju primati i imati potrebu vratiti ju toj osobi. Tako da zaista u tom kontekstu nije bitno tko je njen biološki otac. Naravno ona ima pravo to znati i sasvim je u redu da zna. Puno je bitnije tko je njen „otac“ koji se brine za nju, koji joj daje pažnju i ljubav. I njoj to sigurno puno znači. Kada joj kažete, možete računati na prvotnu zbunjenost i dajte joj vrijeme da se adaptira na novu činjenicu. Nemojte ju požurivati i gurati u svojoj želji da sve prođe bezbolno. Možda će biti ljuta, tužna, zbunjena. Svaka emocija koja se dogodi sasvim je normalna i treba ju prihvatiti i dati joj dovoljno vremena da ju „odradi“. Vi i dalje budite ovdje za nju i dalje ju volite pazite i mazite i vremenom će sve doći na svoje mjesto. Kada joj to kažete vjerojatno će imati niz pitanja. Djetetova prirodna znatiželja će ju potaknuti da vas pita tko je njen tata, gdje je on, zašto nije s vama…. Očekujte takva i njima slična pitanja. Na sva ta pitanja odgovarajte pažljivo i taktično. Svakako joj recite da s vama može o tome bilo kada razgovarati i da se ne boji bilo što pitati. Možda će ponavljati ista pitanja. Pri tome se oboružajte strpljenjem i odgovorite joj na pitanje. Sretno,   Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut www. centarproventus. hr

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • PITANJE:  Ne želi se družiti s vršnjacima. Poštovani, zabrinuta sam zbog socijalnog tj. društvenog ponašanja osmogodišnje kćerke koja ide u 2. razred. Vrlo teško se uklapa u grupu vršnjaka, tj. vrlo očito preferira društvo puno mlađe djece gdje se puno lakše snalazi. Ako se druži s vršnjacima onda je to uvijek samo jedno dijete, čim se netko drugi pridruži ona se povuče. Skoro pa nema prijatelje vršnjake. Mislila sam se da će to s vremenom proći, no problem postaje s vremenom izrazitiji. Puno smo razgovarali o tome, sve smo pokušali da bude u doticaju s vršnjacima, počevši od vrtića, do izvanškolskih aktivnosti pa do druženja u susjedstvu, gdje ima jako puno djece, no ona se u grupi vršnjaka jednostavno ne snalazi. Inače nije sramežljiva prema odraslima i jako je dobar učenik. Ona je prvo od troje djece. Imam dojam da što mi to doma više tematiziramo da činimo još gore, no isto tako znam da je druženje i snalaženje među vršnjacima bitno. Što činiti i kako? Hvala unaprijed na pomoći i savjetu. Lijep pozdrav, Zabrinuta mama. Više...

    ODGOVOR: Draga mama, S obzirom da Vaša kćer nema problema s druženjem s mlađom djecom, s jednim vršnjakom, a niti sa odraslima mislim da njen problem nije tolikih razmjera koliko se vama čini. Zaista usamljena djeca osjećaju se izolirano i imaju problema u ostvarivanju kontakta s odraslima, s drugom djecom, ali i u povezanosti sa smislenim aktivnostima. Ljudi se, prema nekim karakteristikama temperamenta, dijele na intravertne i ekstravertne. Karakteristike intravertnih jest da najbolje funkcioniraju samostalno i da im odgovaraju druženja jedan na jedan. Slažem se s vama da će problem postojati sve veći ukoliko ćete ju pritiskati razgovorima o tome zašto se ne druži s grupom vršnjaka. Iz vašeg sam pisma nekako shvatila da s tim nema problema vaša kćerka, nego vi, odnosno da vam se ona ne obraća s potrebom da razgovara o problemu, nego vi forsirate razgovore. Moj je savjet da ju slušate. Ukoliko to za nju ne predstavlja problem, nemojte ga gurati u prvi plan. Naprotiv, ono što vi možete učiniti u poticanju razvoja njenog samopouzdanja, koje je bitno u odnosima s vršnjacima, jest da razgovarate s njom o drugim stvarima, da ju slušate, pohvaljujete, pokazujete joj svoje osjećaje, usmjerujte ju na pozitivno, pomognite joj da sama nađe rješenje problema, dopustite joj da uči na pogreškama. Većina djece u svojem razvoju prolazi kroz faze u kojima se „muče“ s uspostavljanjem prijateljstava. To svakako ne zahtjeva zabrinutost. Ono što je bitno za njih jest razgovor i podrška, naravno na njihovo traženje. Ukoliko im krenemo pomagati, a da oni to nisu zatražili, preuzimamo ulogu spasitelja, čime oduzimamo djetetu osjećaj kompetencije da se može samo nositi s problemom. Nadalje, na taj način kočimo razvoj njihova osobnog potencijala. Jelena Vrsaljko, psihoterapeut, certificirani trener komunikacijskih vještina www. centarproventus. hr

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • PITANJE: Neugoda kad ide kod oca. Poštovani,imam kćer iz prvog braka od devet godina koja je izuzetno pametna, dobra i jako osjećajna. Redovito ide kod svog oca i on i ja se službeno pred njom i radi nje jako dobro slažemo. On je alkoholičar, ali kad je ona kod njega ne pije jer sam ga već dva puta radi toga prijavila socijalnoj službi. To ništa nije problem. Problem je u mojoj kćeri. Kad treba ići kod tate, njoj se ne ide i plače joj se. Kaže da joj je tamo dosadno. Uvijek joj izmislim neku zabavu, ima tamo prijateljicu, baku i dedu i tetku i znam da to nije glavni razlog plakanja. Onda mi kaže da joj se plače jer joj falimo ja i seka (iz drugogo braka imam kćer od dvije godine), pa ju ja utješim da neka se malo odmori od seke pa će se ljepše igrati s njom. Kad ni to ne pomogne pitam ju jel hoće doći kući, kaže da neće jer joj je lijepo kod tate, ali mislim da se boji da ga ne povrijedi. Bila je s njim na moru deset dana i svako jutro i večer je plakala, ali joj je bilo lijepo i uživala je tokom dana. Rekla sam joj da piše dnevnik i sve što osjeća u njega neka zapisuje i tako i radi, ali i dalje se ništa nije promjenilo. Uz sve to već skoro godinu dana ima neobičan tik :zakašlje se jako malo i u istom trenutku poskoči. Kad se pojavilo, reagirali smo na to, ali sada više ne jer znam da je bolje ne reagirati. Kad ode kod tate ili kod mojih roditelja koji su još uvijek mladi i zdravi i igraju se s njom uvijek me zove. Moja mama koja je inače primalja, a bila je 15 godina glavna sestra na pedijatriji i od nje uvijek dobijem najbolje savjete, kaže da se kćer boji odvajanja od mene i da se boji mene. Sad dolazimo do drugog problema a to sam ja: stariju sam rodila sa 27 godina i bila sam smirena mama, imala sam auto i stalno smo se nekud vozile, nikad nismo bile same. Drugo sam rodila u 35. godini i nikud ne idem osim u park i šetnju i strašno sam nervozna i živčana. Strašno znam nekad vikati na stariju, a mlađa me toliko zna iznervirati da bi ju bacila kroz prozor. Ne smijem ništa od tableta piti jer još uvijek dojim. Ne znam što da radim. Žao mi je te starije kćeri jer je stvarno izuzetno pametna i dobra i ja ju obožavam i nije fraza ali sve bi učinila za njih dvije. Ne znam jeste li shvatili moj problem,ali očajna sam i želim pomoći kćeri da više ne plače. . . šta god da mi odgovorite bit će pomak od sadašnje situacije. Hvala vam najljepša. Više...

    OGOVOR: Draga mama, Prema ovome što ste napisali, vidim da zaista volite svoje kćerkice, da se brinete za njih, stariju pokušavate tješiti kada je nesretna, pronaći joj način kako da se zabavlja kada joj je dosadno. Glede Vaše starije djevojčice, jako je važno otkriti uzrok njezinoj plačljivosti i nesretnosti. Tikovi su najčešće manifestacija dječje unutarnje napetosti (zbog čega je odlično da ste je prestali opominjati jer su to nekontrolirani pokreti) te, osim plačljivosti i oni su pokazatelji da Vašoj djevojčici nešto treba. Kako ste sami naveli, Vaša majka smatra da uzrok manifestacije problema Vaše djevojčice leži u tome što ste Vi postali nervozniji. Razmislite, što Vas čini nervnoznom, zbog čega počnete vikati, koji su trenuci kada se više ne možete suzdržati? Koliko često se to događa? Ako je moguće, svakako Vam savjetujem da potražite savjetodavni razgovor kod stručnjaka, poželjno kod psihologa ili psihoterapeuta. Iako možete u najboljoj namjeri pokušati pomoći samoj sebi, najčešće nam je ipak potrebna pomoć jedne druge, posve neutralne osobe kao što je to psiholog ili psihoterapeut. Razlog je jednostavan – ta osoba nije emocionalno angažirana u tom problemu. Vaša majka sigurno obožava svoju unučicu i, iako može imati veliku želju da Vama pomogne u rješavanju Vašeg problema, ona u tom procesu može biti izvrsna podrška, ali ne i stručnjak koji će Vas voditi na profesionalan način. Ono što vidim kao Vašu prednost je Vaša samosvjesnost i želja da učinite nešto za svoju stariju djevojčicu. Ukoliko se riješite svoje vlastite unutarnje napetosti koja Vas čini nervoznim, vrlo vjerojatno će se s vremenom smanjiti i unutarnja napetost Vaše djevojčice što ćete moći vidjeti u prorjeđivanju ili potpunom nestanku tikova i plačljivosti. Sretno!   Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom  www. centarproventus. hr

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • PITANJE:  Nedruželjubivo dijete. Poštovani, majka sam 5,5 godišnje djevojčice koja je prošle godine krenula u vrtić. Do tada su je čuvale bake i djedovi. Cijelu godinu (osim u zimi tri mjeseca) svakodnevno je ujutro plakala, pa čak i prilikom obroka, ne kontaktira sa djecom, niti se želi igrati sa njima. Znala je ići po drugim sobama, k drugim tetama kod kojih je izrađivala čestitke i sl. međutim ni tamo nije ostvarivala kontakte sa djecom. Uz jutarnje plakanje bilo je i povraćanja. U zajedničkom radu je učestvovala odnosno znala je sve pjesmice koje su učili, pohvalile su je tete da jako lijepo crta, pa im je čak i pjevala pjesmice koje je naučila prije vrtića kod kuće. U šetnji, kad se igraju u parku, malo protrči sama, ali se ne igra sa drugom djecom. Preko ljeta je bila kod kuće jedan dio sa bakom i sa nama jer je slomila ruku. Krenula je ponovno u vrtić ali opet su krenula plakanja, povraćanja, pa čak mislim da i više nego prije. Tete kažu da ju neka ispišemo. Bili smo u više navrata i kod vrtićkog psihologa ali nismo dobili nikakav konkretan odgovor, odnosno rekla nam je da svako dijete drugačije prihvaća promjene u životu. Sve ja to razumijem, ali godinu dana je ipak previše. Činjenica je da nemamo prijatelja koji imaju djecu njenih godina već su ili bez djece ili su to veća djeca s kojima komunicira dobro, ali kad oni vode razgovor. U susjedstvu našem, a i bakinom nema također njenih vršnjaka, dok u park ne stignemo jer relativno dugo radimo i suprug i ja. Iz tog razloga smo je i dali u vrtić radi socijalizacije, međutim nikako krenuti korak dalje. Čim izađe iz vrtića ona je sasvim drugo dijete, priča, igra se, vesela je, dok u vrtiću tužno, potišteno sjedi i čeka da neko dođe po nju. Ne želi ni vježbati u vrtiću. Iako se prije znala igrati i crtati, slagati kocke sama na neko vrijeme, sada više ne ni to. Bojim se što će biti u školi. Kako su jutra pa i cijeli radni dan stresni, razmišljamo o ispisivanju i ponovnom čuvanju kod bake a popodnevnoj maloj školi, no ona kaže da bi rađe išla u vrtić. Rekli smo joj da može, ali bez plača i povraćanja i da treba uspostaviti kontakt sa djecom. Čak smo i tetama u vrtiću rekli neka ju malo uvedu u razgovor sa djecom, vidim da od toga ništa jer oni joj samo kažu idi se igrati sa djecom, ona ne želi i to je to. Da li ipak krenuti psihologu dalje jer od vrtićkog nikakve pomoći i kuda jer smo iz Karlovca. Više...

    ODGOVOR: Draga mama, do sada ste učinili puno razgovarajući sa stručnjacima koji su vam savjetovali što činiti kako bi vaša djevojčica prošla proces socijalizacije. S obzirom da je njen proces prilagodbe trajao preko godine dana, a i dalje su se pojavljivale somatske tegobe možda će njeno uključivanje u malu školu u poslijepodnevnim satima izazvati još veći otpor, posebice ako je to vrijeme do sada bilo rezervirano za druženje s vama. Ukoliko se takvo što desi moja je preporuka da razmislite hoće li i dalje pohađati malu školu. Ono što možete učiniti jest: - razmisliti koliko se jutarnje vrijeme provedeno s bakom može organizirati da se provede u svrsishodnoj igri. - napravite popis mogućih situacija u kojima bi se vaše dijete ipak povremeno igralo s drugom djecom Raspitajte se postoje li u obližnjem gradu u poslijepodnevnim satima igraonice (primjerice u knjižnicama) gdje možete doći zajedno s djetetom. Možda postoje nekakve slobodne aktivnosti (strani jezici, različiti sportski sadržaji) na koje bi mogli vašu djevojčicu voziti jedanput ili dva puta tjedno. Možete se povezati s roditeljima iz male škole, pa ako je moguće organizirati druženje u vašem domu. Vjerojatno postoji način kako doći do djece s kojima će se družiti, ali vjerojatno taj način potražuje drugačiju organizaciju života   Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut www. centarproventus. hr

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • PITANJE:  Nedostatak samopouzdanja. Imam devetnaest godina. Mislim da imam problem. Uglavnom, psihologu idem već dvije godine. (Uglavnom zbog toga jer nemam samopouzdanja, i jer me ljudi stalno vrijeđaju). Sve što želim reći, napišem (pišem knjige,pjesme), i nikako ni skim ne mogu ostvariti komunikaciju. . . . ako je i ostvarim i zavolim nekoga. . . razočara me. . . . povrijedi. . . na bilo koji način. Moj psiholog kaže da je to sve zbog jednog prijatelja kojeg sam slušala, kojemu sam bila kao rob, a na kraju više nisam mogla izdržati. Poslije toga svega, ljudi me povrijede za sekundu. Jako sam nervozna, i grizem nokte, ponekad osjećam da stalno lupkam nogama kad sam u društvu. . a najgore mi je, kad obećam svima da se osjećam sjajno, što je i istina, a onda opet kroz mjesec , ili par dana, sve se svede na isto. Je li ovo neka faza koja mora trajati ovoliko? Hvala na razumijevanju. Više...

    ODGOVOR: Draga djevojko, Žao mi je što prolaziš kroz ovakva stanja. Naša nervoza, nažalost nije dio faze. Može biti pojačana radi hormonalnog disbalansa u pubertetu te u menopauzi, ali u pravilu je to dio podražljivosti živčanog sustava što je genetski uvjetovano s jedne strane, te naučenih obrazaca ponašanja s druge strane. Ima li neke osobe u tvojoj obitelji koja je živčanija, koju se lako povrijedi i ima slične reakcije kao ti? Ako da, moguće je da si naslijedila genetski aspekt podražljivijeg živčanog sustava te si određene reakcije naučila od nje. Uz iskustvo da si imala prijatelja koji te je razočarao, sve skupa je uvjetovalo ovo na čemu si sada. Ono što ti preporučam jest da pronađeš način zajedno sa psihologom (ako je on/a ujedno i psihoterapeut) način kako da se nosiš sa time tj. koje opcije imaš kada idući puta ostvariš kontakt s nekim, a da ne upadneš u stari obrazac – „zavoliš ga, a onda te razočara“. Na koji način ćeš prepoznati signale kad ponovno upadaš u stari obrazac kako bi mogla spriječiti samu sebe da to ne učiniš. U transakcijskoj analizi postoji jedan vrlo zanimljiv koncept koji se zove „psihološke igre“. Preporučam knjigu od Harrisa: „Ja sam OK, ti si OK“ u kojoj je na jednostavan i vrlo zanimljiv način opisano, između ostalog o psihološkim igrama i kako upadamo uvijek u iste stupice. U tvojim rukama je odluka koja ti je potrebna da promijeniš ovaj obrazac ponašanja. Nadam se da ti je ovaj odgovor pomogao i želim ti sreću idući puta kada upoznaš nekoga.   Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom www. centarproventus. hr

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
  • Marketing

    leptir

    MARKETING

    Oglašavajte se na portalu Sretnodijete.net.

    Za sve upite i informacije o uvjetima i ostalim detaljima kontaktirajte nas putem donjeg obrasca.

    Autor:  
    Dob:  
    Postavila:  
    Datum:  
« »